Zapadni Balkan više nikoga ne zanima, nikoga nije briga je li ili nije spreman za Europsku uniju. Ali itekako ih zanima je li u budućnosti meta ruskog imperijalizma, a ako je suditi po ponašanju Srbije i sve agresivnije Republike Srpske, ali i dijela političara Crne Gore, ta je opcija itekako u igri. Najkraće, nije više važno provode li se čuvene reforme Bruxellesa koje bi osigurale članstvo balkanskih država u EU-u, već je važno koliko Zapad može spriječiti ruski utjecaj u ovom dijelu svijeta, koji je sve očitiji.
Da je Europska unija uvijek imala “čudan” odnos prema ovom dijelu Europe, nije neka novost. U velikoj je mjeri to osjetila i Hrvatska, kojoj su neke europske države podmetale nogu da ne uđe u EU, a kriteriji su znatno pooštreni u tijeku pregovora. Nikada dokraja nije objašnjeno što se odigravalo iza zatvorenih vrata moćnika iz Europe i političara koji su vodili Hrvatsku u to vrijeme, ali je potpuno jasno da je bilo svega i svačega. Hrvatska je u zadnji čas izborila članstvo, a tada su počele turbulencije unutar europske obitelji koje traju do današnjeg dana.
Umnogome se EU promijenio od vremena u kojem je Hrvatska izborila članstvo. U godinama nakon toga održane su mnogobrojne konferencije na kojima se papagajski ponavljalo da ujedinjena Europa mora prihvatiti balkanske države, ali kada ispune kriterije za članstvo. To je zapravo bio model koji je promicao čuvenu europsku doktrinu “mrkve i batine”, a u biti nije bilo dobre volje da se EU proširi. Nije bilo ni mogućnosti, jer se EU guši u moru vlastitih problema, pa zapadni Balkan, kako se često govorilo, nije nikoga previše zanimao.
Taktika Beograda
Do trenutka kada su dvojac Aleksandar Vučić, miljenik Angele Merkel, i redikulozni Milorad Dodik prije svih shvatili da se mijenjaju okolnosti i da EU više nije zlatni cilj. Osim kada treba dobiti od Bruxellesa novac, koji je EU davao šakom i kapom i onima koji su mu radili o glavi. Vučić je, htjeli to priznati ili ne, dobro igrao igru inspiriranu vremenom Josipa Broza, da “bude dobar” sa svima, od Njemačke i Francuske do Kine i Rusije. Rusi su osigurali jeftinu energiju, Kinezi su gradili, a Nijemci i Francuzi mislili su da će, dajući novac, zadržati utjecaj u Srbiji i na neki je način spriječiti da se više poveže s Rusijom. I to se dogodilo, do današnjeg dana Vučić “pleše” na tri strane, svjestan da Srbija kakva je sada uopće neće ući u Europsku uniju. A to joj i ne treba, barem ne dok je ujedinjena Europa tigar od papira.
A svoj trenutak shvatio je i tragikomični Dodik, “predsjednik” dijela Bosne i Hercegovine koji je od samog početka bio umjetna tvorevina koja je zakomplicirala budućnost te države. Početkom rata u Ukrajini i kada se vidjelo da Rusi ipak ostvaruju svoje ciljeve – teško, ali ostvaruju – Dodiku su porasla krila i sve je češće ponavljao želju da se RS odcijepi od BiH i pridruži Srbiji.
I zbog toga je Vučić “plesao” na nekoliko strana, nikad izravno ne podržavši Dodika, ali uvijek ga primajući “uz državne počasti” u Beogradu i obećavši trajnu podršku Beograda nakaradnom vođi bosanskih Srba. Sve bi to bilo lijepo i dobro s Vučićeve strane da se dosad Europska unija, pa i NATO i cijela međunarodna zajednica, nisu pokazali krajnje neučinkovitima. Reagirali su po tradiciji sporo, nisu na terenu mogli provoditi akcije, pa im se Dodik smijao kada je prelazio granicu sa Srbijom bez problema, usprkos zahtjevima da bude uhićen.
Prva velika Dodikova ispovijest nakon što je za njim raspisana tjeralica: ‘Vidimo se u neovisnoj RS’
Nož u leđa
Opet je pobijedila taktika Beograda, iako su svi svjesni da je Dodik žalostan primjer lokalnog siledžije koji se obogatio u politici. Usprkos tomu što mu je dugo Zoran Milanović davao legalitet kao demokratski izabranom predsjedniku RS-a. Kremlj je imao cilj spriječiti daljnje širenje Europske unije, ali i NATO-a, i u tome je uspio. Dok je Bruxelles vodio bitku s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom, otvarao se front i na Balkanu, grupa političara koristila je podršku Mađarske za svoje ciljeve. Ni u slučaju Orbana ni u slučaju balkanskih država Bruxelles nije znao dati pravi odgovor. I sve se nastavljalo, samo u goroj formi.
Ali opet na način koji je zakomplicirao odnose na Balkanu. Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, zemlje kandidatkinje za EU i članice NATO-a, potpuno su se uskladile sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a. Čak je i Srbija, koja se često smatra ruskim uporištem, “pokazala znakove naginjanja Zapadu”, posebno u području nabave oružja. Dok Beograd održava “snažne obrambene trgovinske veze” s Moskvom, njegova vojna modernizacija i razvoj sigurnosnih partnerstva sugeriraju zaokret prema EU-u. Srbija je 2024. kupila 12 francuskih višenamjenskih borbenih zrakoplova Dassault Rafale kako bi zamijenila svoju zastarjelu flotu iz sovjetskog doba. Dakle, nije se odlučila za ruske avione, nego za avione po standardima NATO-a.
Iz ekonomske perspektive, kako se navodi u brojnim analizama, “pad energetske poluge odražava se u smanjenju ruskog gospodarskog otiska u cijeloj regiji”. Godinama je plinska industrija služila kao “snažna poluga”, zadovoljavajući velik dio energetske potražnje u regiji. No, kako se energetski monopol Moskve smanjuje, ona riskira gubitak jednog od svojih najučinkovitijih sredstava za vršenje pritiska na regionalne vlade.
In response to Macedonia’s spiraling economic situation, the Vlada is finally delivering a long overdue, but bold new strategy to give the country an occupational and financial glow-up. 🥂
About time, because let’s not sugarcoat it — Prime Minister Hristijan Mickoski inherited… pic.twitter.com/wUFul9aydL
— Prosecco and Politics (@proseccopress) May 28, 2025
Tragična Makedonija
S obzirom na to da je Turski tok/Balkanski tok sada jedini plinovod koji opskrbljuje Srbiju ruskim plinom preko Bugarske, šira promjena u europskoj opskrbi plinom “potaknula je Srbiju da istraži mogućnosti diversifikacije”. Nadalje, kada je riječ o trgovini i ulaganjima, EU i njegove države članice “u velikoj mjeri dominiraju” zapadnim Balkanom. Srbija je ovisna o JANAF-u jer tako dobiva naftu, a ako se ne riješi rusko vlasništvo u NIS-u, “srpskoj INA-i”, na kraju će biti nesagledivih problema za Beograd.
Tako “srpsko-ruska” veza ipak neće lako funkcionirati. Srbija je toga svjesna, ali sve se više kompliciraju odnosi Zapada i Rusije koji će na kraju onemogućiti sjedenje na dvije ili više stolica.
Zasad taj trenutak nije došao, ali će brzo doći. Sjeverna Makedonija možda je najveći gubitnik u ovom dijelu Europe, barem kada je riječ o europskim integracijama. Mnogi političari te države vjerovali su u obećanja koja su otvarala budućnost u Europi, a na kraju se sve izjalovilo. Nije pomoglo što je promijenjeno ime države, jednostavno je zemlja ostala izvan fokusa Bruxellesa. Sve je to imalo i posljedice za zemlju, naravno.
Makedonski premijer Hristijan Mickoski odlučio je pojačati svoje diplomatske aktivnosti u drugim svjetskim centrima, umjesto u Bruxellesu, nakon što je dugo čekao jamstva od Europske unije da neće biti novih zahtjeva od bugarske vlade, kako bi napravio posljednji korak prema otvaranju klastera u pregovorima o pristupanju, zabilježili su mediji. Iz sjedišta EU-a odgovor je isti – pregovori formalno počinju uključivanjem Bugara u preambulu Ustava. Tako je Mickoski dogovorio blisku saradnju s Mađarskom i Turskom i bio jedan od sponzora američkog nacrta rezolucije za okončanje rata u Ukrajini, u kojoj se Rusija ne spominje kao agresor.
Zajednička zona
Sprema se i zajednička ekonomska zona Sjeverne Makedonije, Mađarske i Srbije. “Ovo nije zamjena za integraciju u EU-u, ali se može smatrati utješnom nagradom za izgradnju zajedničke regije sa Srbijom i Sjevernom Makedonijom”, tvrdi mađarski premijer Orban. Mickoski je s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom potpisao zajedničku političku deklaraciju za osnivanje Vijeća za suradnju na visokoj razini. Erdogan je tom prilikom izjavio da su, osim ekonomske suradnje, razgovarali i o globalnim pitanjima, kao što su vojni sukobi u Ukrajini i Gazi.
“Ovdje smo razmijenili određena mišljenja i za nas je ključno da se u Ukrajini i dalje vodi razgovor i da taj problem riješimo mirnim putem. Nadalje, o Palestini imamo zajedničko mišljenje da se formiraju dvije države”, rekao je Erdogan. Nakon svega mnogi se pitaju mijenja li se vanjska politika zemlje i udaljava li se Sjeverna Makedonija od Europe i europskih integracija. “Da je Makedonija započela pregovore o članstvu, tada bi sam EU mogo vršiti pritisak na nju da se uskladi s njezinim stavovima, ali u ovoj situaciji teško je reći postoji li jedinstven stav cijele Europske unije o ključnim pitanjima, znajući da dobar dio članica EU-a nije dosljedan u svojim stavovima”, smatra bivši veleposlanik u Washingtonu, profesor Vasko Naumovski.
Crna Gora podnijela je zahtjev za članstvo u EU-u u 15. prosinca 2008. Vijeće je na sastanku 23. travnja 2009. pozvalo Komisiju da dostavi svoje mišljenje o tom zahtjevu. Komisija je 2010. dala pozitivno mišljenje o zahtjevu Crne Gore, a na sastanku održanom 16. i 17. prosinca 2010. Europsko vijeće postiglo je dogovor o tome da se Crnoj Gori dodijeli status zemlje kandidatkinje. Dosad su otvorena 33 poglavlja u pregovorima, a zatvoreno šest.
Jakov Milatović je sramota svakog građanina Crne Gore. pic.twitter.com/SyGk5s0IkU
— Čedo (@CedoMirkovic) May 26, 2025
Loša procjena
Ne tako davno, crnogorski predsjednik Jakov Milatović izjavio je da je Crna Gora “prva na redu” za članstvo u EU-u. “U Crnoj Gori odlučno provodimo reforme s jasnim ciljem da postanemo 28. članica Europske unije do 2028. godine”, predsjednikova je, ipak malo preoptimistična prognoza. Ipak, najteži je “slučaj” Bosna i Hercegovina, a o tome se raspravljalo na konferenciji NATO-a posvećenoj mirovnom sporazumu u BiH. Trideset godina nakon Daytonskog sporazuma opet se raspravljalo o silnim problemima koji muče BiH, a podsjetilo se i na vrijeme kada je postignut sporazum koji sada traži izmjene i korekcije.
“Osnovni je koncept Daytona bio da osigura privilegiranu poziciju konstitutivnih naroda, a čim inzistirate na etničkoj komponenti, znači da inzistirate na posebnosti, na raznolikostima, i pokazalo se da su ratne opcije nastavile djelovati na istom konceptu”, tvrdi akademik Kasim Trnka. Podsjetio je na vrijeme Daytona i riječi Richarda Holbrookea, koji je prognozirao da će za desetak godina biti mirno okruženje. “Izvolite i napravite ustav kakav vam odgovara. Mislim da nije dobro procijenio kako će se razvijati situacija u Bosni i Hercegovini. Dayton je bio efikasan za zaustavljanje rata, ali nije bio efikasan za društveni i privredni razvoj zemlje”, kaže Trnka.
Hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman govorio je o pravima Hrvata koja su u BiH ugrožena zbog njihove diskriminacije u izbornom procesu te pozvao na otklanjanje te anomalije kako bi se odnosi u BiH stabilizirali. “Hrvatska je bila među prvima koji su priznali BiH kao nezavisnu i suverenu državu, pružila joj je potporu u borbi protiv velikosrpske agresije, kao i utočište za više od milijun izbjeglica i prognanika. Hrvatska je svojim angažiranjem pomogla preokrenuti tijek rata u BiH, što je u konačnici i dovelo do mirovnih pregovora i potpisivanja Daytonskog sporazuma.”
Izazov separatizma
“Daytonski se sporazum nikada ne bi dogodio bez Hrvatske i to je istina o Daytonu”, smatra Grlić Radman. Hrvatima u BiH nisu osigurana njihova legitimna prava i čak četiri puta nisu bili u prilici izabrati svog člana Predsjedništva BiH, unatoč presudi Ustavnog suda kojom je to zatraženo. Grlić Radman je podsjetio kako je duh Daytonskog sporazuma značio da će svaki narod moći birati svoje legitimne predstavnike u vlasti, a Hrvati to ne mogu. “Legitimnost proistječe iz povjerenja zajednice, a nije stvar matematičke većine drugih”, rekao je Grlić Radman. Upozorio je kako su građanski i unitaristički model ustroja BiH samo krinke za prevlast političke dominacije većinskog naroda.
Model federalizma označio je pravim odgovorom na izazove separatizma i unitarizma, ali je poručio i kako “intervencionistički eksperimenti” neće donijeti dobro BiH jer ta zemlja i njezini lideri moraju sami postići dogovor i naći način da održe osjetljivu ravnotežu između tri etničke zajednice. “Akcije bez potrebnog razumijevanja mogu samo prouzročiti nove probleme”, zaključio je Grlić Radman na konferenciji u Daytonu.
Za svaki korak u procesu proširenja potreban je konsenzus svih država članica, odnosno za svaku zemlju kandidatkinju u procesu pristupanja potrebno je 150 jednoglasnih odluka. Oko polovice zemalja članica sklono je ukidanju konsenzusa i prelasku na odlučivanje kvalificiranom većinom, ali problem je u tome što je i za tu promjenu potreban konsenzus. I tu počinju svi problemi za daljnje proširenje Europske unije. Povjerenica za proširenje, Slovenka Marta Kos, ističe da je zbog geopolitičkih promjena došlo da nove dinamike u procesu proširenja, koje sada, za razliku od prethodnih valova širenja EU-a, ima i sigurnosnu dimenziju. Smatra da je do 2030. moguć ulazak nekoliko zemalja kandidatkinja.
Bosna i Hercegovina pred danom odluke: Svi su u strahu od Dodikova plana B koji bi uzdrmao regiju
Produljenje roka
Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, koja se suočava s ozbiljnom ustavnom krizom, Kos kaže da “pokušavaju uvjeriti entitete u BiH da učine ono što je najbolje za cijelu zemlju“. “Bila bih vjerojatno najsretnija osoba na svijetu da Bosna i Hercegovina započne pregovore. Oni to zaslužuju, ali nažalost, neki političari rade protiv toga.”
BiH bi mogla ostati bez sredstava namijenjenih za nju, riječ je o milijardu eura, ako ne usvoji reformski program, imenuje glavnog pregovarača. “Ako ne ispune ono što je dogovoreno u određenom roku, vjerojatno će dobiti neko produljenje roka da provedu reforme. U najgorem slučaju, a nadamo se da se to neće dogoditi, neće biti isplate i taj bi novac mogle koristiti druge zemlje”, kaže povjerenica Kos. Za Srbiju, koja već tri godine nije otvorila nijedno poglavlje, Kos kaže kako očekuje da će nova vlada biti proeuropska i proreformska. “Srbiju treba vratiti na europski kolosijek i Europska komisija je spremna učiniti sve da se to dogodi. Mi tražimo od Srbije na njezinu putu prema EU-u točno ono što traže prosvjednici, vladavinu prava, borbu protiv korupcije u javnoj nabavi.” Naravno, te riječi nisu dobro primljene u Beogradu. “Od svih država članica očekujem da o bilateralnim pitanjima razgovaraju u dobroj vjeri i da teže kompromisu. Najbolje bi bilo da se bilateralna pitanja ne miješaju u pristupni proces.”
Kos priznaje da je “Europska unija prvi put u povijesti suočena s vanjskim, remetilačkim silama koje bi željele da proces proširenja ne uspije, a te sile ne dolaze samo s istoka”. Ne kaže da je to Rusija, a jasno je da je riječ baš o njoj. Očito, mnogi će se morati opredijeliti jesu li zaista na europskom putu ili žele i Europu i Putinovu Rusiju, što više nije moguće.
Nije riješeno ni jedno bilateralno pitanje
Crna Gora danas je zemlja u kojoj se građani dijele na one koji vide budućnost u europskoj obitelji i one kojima je pogled uperen prema Beogradu, a zatim Moskvi. Politička nestabilnost, povremena blokada parlamenta, trzavice u odnosima sa susjedima, neusuglašenost s viznom politikom EU-a, zaduživanje zemlje, realno je stanje “na terenu”.
“Titula lidera odavno nema značaj u procesu integracije ako nije praćena vidljivim jačanjem vladavine prava, unaprijeđenim kvalitetama života. I ako članstvo nije na vidiku”, smatra Jovana Marović, bivša ministrica europskih integracija. A Bruxelles nikad nije bio sklon izjašnjavanju koje bi godine neka zemlja dobila zeleno svjetlo za članstvo. Tako je uostalom bilo i s Hrvatskom.
Odnosi s Hrvatskom narušeni su usvajanjem rezolucije o Jasenovcu, zbog čega su trojica političara proglašena nepoželjnima. Jedan od njih je predsjednik parlamenta Andrija Mandić, koji uporno mijenja europski kurs zemlje. Tako je Zagreb bio protiv zatvaranja poglavlja 31 koje se odnosi na vanjske poslove. “Dvije države opterećuje niz otvorenih pitanja, među kojima su razgraničenje na Prevlaci, spor oko broda Jadran, promjena imena bazena u Kotoru, status spomen-ploče u Morinju”, spominju analitičari, a hrvatska diplomacija naglašava da nije riješeno niti jedno bilateralno pitanje.
Zemlja mora prije svega riješiti problem korupcije
Pod zapadnim Balkanom podrazumijeva se Albanija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija. Neizvjesna je i europska perspektiva Albanije i Kosova. Izjeda ih korupcija i ništa se ozbiljno ne čini da se suzbije rak-rana. EU, s druge strane, ulaže dosta novca za stabilizaciju i Albanije i Kosova, a rezultati su upitni. Peti sastanak Konferencije o pristupanju Albanije održan je 22. svibnja 2025. u Bruxellesu. Poslužio je za otvaranje pregovora s Albanijom o tzv. 3. skupini poglavlja, o konkurentnosti i uključivom rastu.
“Albanija bi mogla postati članicom Europske unije prije kraja desetljeća”, tvrdi predsjednik Europskog vijeća António Costa. “Sve ovisi o tome hoćete li nastaviti istim putem ili ne.” Ponovno su se čule priče o povijesnom trenutku, o spremnosti EU-a na proširenje, kao i bezbroj puta dosad. Opet je u igri stara taktika da se obećava i da Bruxelles daje nade, ali zahtijeva daljnje reforme. A ti zahtjevi ponekad mogu ići “do neba”.