Premijer je, kažu upućeni, smršavio čak petnaestak kilograma. Mršaviji, dinamičniji premijer. Bolje izgleda, vjerojatno se i lakše kreće, jer nije lako nositi okolo 120 kila. Na to ga je, kažu, potaknula omanja zdravstvena kriza, nešto sa srcem. No država se zato deblja sve više. Zdravlje države je dobro – zasad. Realne plaće i standard rastu, nezaposlenost je uglavnom izbrisana, čak i izvoz raste brže od uvoza, a jamranje, inače bitan dio hrvatskog nacionalnog identiteta, uglavnom je samo ritualno. Narodni običaj. No debljanje države moglo bi doći na naplatu. Dobra vremena trebalo bi iskoristiti da bi se naciju pripremilo za loša koja će doći, prije ili poslije. No problem je s demokracijama što nitko u njima ne razmišlja dugoročno, nitko ne želi povlačiti nepopularne poteze od kojih bi nacija imala dugoročne koristi, ali bi mogli dovesti do gubitka onih idućih izbora, koji su uvijek tek godinu – dvije daleko.
Govorim o kroničnom problemu Hrvatske, prenapuhanom javnom sektoru. Pogledajte, za početak, rast plaća: prosječna plaća u veljači je bila 1416 eura. To je realan rast od okruglo 10 posto u odnosu na godinu dana prije, i to kad se ukalkulira i inflacija. No plaće su najviše rasle u obrazovanju – gotovo 23%, potom zdravstvu i socijalnoj skrbi (22%), javnoj upravi i obrani (više od 21%), dok su u drugim djelatnostima rasle znatno manje. U nekima nisu rasle uopće. Nije sporno da država mora dobro platiti učitelja, vojnika i liječnika. No kad javna uprava raste, a broj radno sposobnog stanovništva pada, praćen sve većim uvozom radne snage, i to uglavnom nekvalificirane, to može postati tempirana bomba. A državni sektor, osim najvećeg rasta plaća, bilježi i najbrži rast broja zaposlenih! Jasno je zašto su plaće u javnom sektoru lani strahovito rasle – bila je to superizborna godina. To se tako radi ako hoćete ostati na vlasti. Problem je što privatni sektor mora sve to financirati, a time s vremenom postaje manje konkurentan. Udio rashoda za plaće zaposlenih u državnom i javnom sektoru visokoh je 13% hrvatskoga BDP-a, što je osjetno iznad prosjeka EU-a. Istina, Hrvatska je mala zemlja, vrlo rijetko slabo naseljena, razvedena, s velikim brojem jedinica lokalne samouprave, što povlači za sobom relativno veći broj zaposlenih u javnim i državim službama, ali upravo zato treba maksimalno racionalizirati državni i javni sektor, a to se ne radi. A za to je potreban strateški dogovor velikih stranaka, kako taj sektor ne bi u krizama služio za zbrinjavanje viška nezaposlenih i korupciju, a u periodima rasta za podmićivanje birača.
Stranka pod hipotekom izdaje kuma: Imaju 100 tisuća glasova, ali su bez perspektive
U ožujku 2025. broj zaposlenih u Hrvatskoj bio je za oko 2% veći nego godinu dana prije, što je naoko dobro. Ali problem je što se gotovo sav taj porast odnosi na novozaposlene u državnom i javnom sektoru. Broj zaposlenih u javnoj upravi i obrani porastao je za 4,9 posto u prva tri mjeseca ove godine, u obrazovanju za 2,5 posto, a u zdravstvu za 5,5 posto. Posljedica je da je prošle godine deficit države bio, doduše prihvatljivih, 2,4% BDP-a, ali daleko veći nego godinu dana prije, kad je bio ispod 1%. Dakle, javni dug možda pada u relativnom iznosu, jer raste sporije od BDP-a, ali ipak raste u apsolutnom. Dakle, Plenković bi mogao prosuti sve ono što je dobro učinio u proteklih desetak godina. Naslijedio je – ponajviše zaslugom Milanovićeve vlade – financijski kaos, prekomjerni deficit i kreditni rejting u kategoriji smeća. Uspio je stabilizirati javne financije, smanjiti deficit i javni dug, podići kreditni rejting na investicijsku razinu, da bi u posljednje dvije godine, na krilima rasta i pod pritiskom izbora, povukao poteze zbog kojih će sve to vjerojatno pasti u vodu na prvu naznaku krize u svijetu. Racionalizaciju javnih i državnih službi stoga treba postaviti kao prioritet.
Svi službenici kao uhljebi
No političari stvari gledaju do izbora, a analitičari i ekonomisti dugoročno. U Hrvatskoj je raširen stav da je država tu da svima osigura posao i dobru plaću, a ne da osigura ekonomske uvjete koji će svima omogućiti da imaju posao i dobru plaću, pa nitko neće previše zamjeriti Plenkoviću što zapošljava ljude na državnim jaslama uz dobre plaće, opterećujući time ionako preopterećeno i ne naročito konkurentno gospodarstvo: oko polovice ukupnog BDP-a ostvarenog u Hrvatskoj se, što kroz poreze, što kroz parafiskalne namete i druga davanja, vraća državi – dakle, pola svega što zaradite potrošite vi osobno, a pola država u vaše ime.
Do prije nekoliko godina riječ “uhljeb” bila je jedna od najkorištenijih u Hrvatskoj. U jednom trenutku se ipak, nakon desetljeća medijskog bombardiranja nacije idejama o blagodatima socijalizma i strahotama kapitalizma, počela javljati svijest o tome da država nije tu da bi dijelila okolo tuđi novac, nego da bi stabilizirala i regulirala gospodarstvo. Javila se svijest o tome da trošak države predstavlja teret na gospodarstvu, guši poduzetništvo, da veće zapošljavanje u državoj upravi ne znači više, nego manje zaposlenih, jer ljudi radije svoj novac ulažu tamo gdje im je manje njih na grbači. To je, doduše, imalo i negativan aspekt, jer se praktički na sve državne službenike počelo gledati kao na uhljebe, iako velik broj njih radi itekako ozbiljan posao. A sad kad se broj i trošak onih koji su plaćeni javnim novcem dramatično povećao, i kad država ponovno klizi u deficit, nitko na to ne obraća previše pozornosti. Jer, dok se ima, dok svima plaće rastu, takve se stvari ne čine prioritetnima.
Međutim, one to itekako jesu: deficit nije problem dok ga pokriva rast, ali kad pukne kriza, a to se u pravilu događa bez najave i preko noći, država ne može smanjiti svoje obaveze i rashode onako brzo kako joj se smanjuju prihodi. To u najboljem slučaju traje godinama uz bolne rezove, a u najgorem država ode u bankrot. Država bi upravo u dobrim vremenima trebala raditi na svojoj otpornosti na krize. Stvoriti rezerve i, najvažnije, smanjiti svoje troškove. Jer, sad je lako višak zaposlenih s državnih jasli preusmjeriti u privatni sektor – posla u njemu itekako ima. Kad dođe kriza, posla neće biti. Država neće moći tek tako svoje zaposlenike potjerati na cestu i reći im: “Snađite se, više vas ne možemo plaćati.” Neće u krizi biti ni prostora za smanjenje plaća zaposlenih. I političari su toga itekako svjesni, ali je malo onih koji će riskirati nepopularne poteze dok nisu na njih prisiljeni.
Prava katastrofa i medijske histerije
Političari bi, u idealnom slučaju, trebali raditi na tome da spriječe predvidiva zla. A ona su nerijetko bolno očita. No oni se, umjesto toga, radije bave spašavanjem planeta od hipotetskih zala, onih koja postoje ponajviše u kolektivnoj percepciji, a manje u stvarnom svijetu. A onda, kad masovna histerija oko jednog takvog zla prođe, zaborave sve na što su bacili milijarde i okrenu se u posve drugom smjeru. Neopisiv i nemjerljiv novac bačen je nakon izvješća Rimskog kluba iz sedamdesetih po kojem smo već odavno trebali ostati bez nafte ako dramatično ne smanjimo potrošnju i živjeti u Mad Maxovu svijetu gdje se ljudi kolju za kanistrić benzina. U međuvremenu se svjetska potrošnja nafte upeterostručila, ali nafte ima za bar još stotinjak godina. Nuklearna energija trebala je biti spas, pa smo joj okrenuli leđa jer je netko zelen dignuo frku oko toga da će za 10.000 godina naši potomci biti radioaktivni zbog odlaganja nuklearnog otpada. Svi smo već trebali dobiti rak kože zbog ozonske rupe, koju više nitko ne spominje. A klimatske su promjene trebale već potopiti obalna područja diljem svijeta: nije se dogodilo, ali ta je histerija na svom vrhuncu. Malo je vjerojatno da ćemo se svi podaviti jer more raste nekoliko centimetara u stoljeću (raste u nizinama i razina kopna, zato su antičke i srednjovjekovne građevine metrima ispod zemlje!) ali je posve sigurno da ćemo plaćati razne CO2 poreze. Paranoja zbog nestanka hrane i prenaseljenosti kad svjetska populacija prijeđe 5-6 milijardi ljudi, tako popularna među znanstvenicima negdje u vrijeme mog djetinjstva? Zaboravite, hrana nikad nije bila dostupnija, a gladnih nikad nije bilo manje, iako se približavamo 9 milijardi stanovnika.
No, osim tih “znanosti” koje se bave proricanjem budućnosti s milijardu varijabli, uglavnom kroz medije, i javne percepcije stvorenih problema koji i ne bi bili doživljeni kao stvarni da nije bilo narativa o njima, postoji stvaran problem svijeta koji možda više nego ikoga pogađa Hrvatsku, ali je, za razliku od medijski napumpanih fenomena, desetljećima potiskivan i guran u drugi plan, a to je demografska katastrofa. Izumiranje stanovništva. Ponekad se o njemu i govori, ali niti se što sustavno poduzima niti itko zna što bi zapravo trebalo poduzeti.
Ipak, demografija je posljednjih tjedana napokon postala tema u medijima. I ne mislim da tu treba biti masovne histerije, ona ionako nikad nije dobra, ali trebamo se ozbiljno zabrinuti. Jer to je problem iz kojeg će neminovno proizići većina naših problema u budućnosti. Hrvatska ima jedno od najstarijih stanovništva svijeta, usto je i ovako jedna od najrjeđe naseljenih zemalja Europe, i ne pretjerano bogata. Za par desetljeća neće biti novca ni za održavanje naslijeđene infrastrukture, što fizičke, što poslovne i socijalne. Nije teško izračunati kako to jedino može završiti, ako se ne poduzmu radikalne, dobro promišljene i vrlo ozbiljne mjere. I nitko ne treba očekivati brza rješenja, ako ih uopće ikad pronađemo, niti da ćemo proći jeftino.
Mora se rađati 4,2 djece po ženi
Demografi upozoravaju da, čak i kad bismo uspjeli postići da se rađa 2,1 djece po ženi, to ne bi pomoglo da održimo sadašnji broj stanovnika – ustvari, moralo bi se rađati ravno dvostruko, 4,2 djece po ženi, što nije daleko od moje odokativne procjene da nam ni petero djece po ženi ne bi bilo dovoljno da zaustavimo pad broja stanovnika. Stanovništvo nam je ekstremno staro, populacijska piramida obrnuti stožac, a parova u dobi za rađanje svake je godine sve manje, i bit će ih i ubuduće sve manje kako u dob za rađanje dolaze nove, malobrojnije generacije. A četvero djece po ženi danas se ne rađa više ni u Africi. Uz to, mirovinski sustav koji imamo, “generacijske solidarnosti”, izvorno je dizajniran za situaciju u kojoj na jednog umirovljenika dolazi pet zaposlenih, kao u 19. stoljeću. A mi sad imamo tek negdje oko 1,3 zaposlenih po umirovljeniku.
Posebno su porazne projekcije EU-a, prema kojima će za 15 godina Hrvatska imati 3,5 milijuna stanovnika, ali čak 135.000 učenika i studenata manje. A taj će se broj nastaviti smanjivati. Paralelno, rast će troškovi ne samo mirovina nego i zdravstvene skrbi za starije, što znači da će padati i standard. Dodatno, demografi upozoravaju da Hrvatska privlači nisko obrazovano stanovništvo, dok se visokoobrazovani (“besplatno”, jer “znanje nije roba!”) iseljavaju, pa tako Hrvatska o svom trošku, na teret malobrojnog preostalog radno sposobnog stanovništva, školuje liječnike i inženjere za Irce i Nijemce.
Većina smatra da je to unaprijed izgubljena bitka. U neku ruku jest: natalitet se neće povećavati u dogledno vrijeme, Hrvatska će desetljećima gubiti domicilno stanovništvo. Bazen iz kojeg se dosad desetljećima popunjavala, a to su prije svega Hrvati u BiH, uglavnom je presušio. Utješan je donekle podatak da najviše zahtjeva za hrvatskim državljanstvom posljednjih godina dolazi iz Argentine, Čilea i SAD-s – tim redom, što će reći da su to “naši ljudi”, i njih je sve više, brojke su rekordne. Povratak iseljenika i njihove djece najveća je nada, no ni tu se ne treba nadati čudu jer se neće svi koji uzmu državljanstvo stvarno i vratiti.
Ogromni razmjeri naše katastrofe
U pravu su demografi koji tvrde da ne treba biti optimist, da se problem neće riješiti nikakvim čarobnim mjerama i da Hrvatice neće početi rađati po petero djece da spase naciju, jer toga još ima samo u Somaliji. Niti jedna razvijena država nema natalitet dovoljan za održanje broja stanovnika bez useljavanja. Isto tako su u pravu kada tvrde da se neće riješiti ni doseljavanjem Nepalaca i Indijaca i da to i ne treba priželjkivati. Oni će otići trbuhom za kruhom kako su i došli, integracija onih koji će ostati bit će u najboljem slučaju vrlo parcijalna. No malo je ljudi svjesno razmjera buduće katastrofe. A kolika je ona, vidi se iz primjera zemalja koje, poput nas, spadaju u prvih 10 na svijetu s najstarijim stanovništvom.
Japan, ne tako davno strah i trepet SAD-a, zemlja od koje su osamdesetih strahovali zbog tehnološke superiornosti, i za koju su smatrali da će im preoteti primat u svim tehnološkim područjima, danas je zemlja koja se bori s najvećim vanjskim dugom na svijetu, u odnosu na koji onaj grčki i argentinski djeluju kao sitniš, s recesijom koja traje još od devedestih, s padom standarda i realnih dohodaka. Japan je ostao uglavnom zatvoren za strance: sačuvali su svoju kulturu, ulice su mirne i nema nereda ni uličnog kriminala povezanog s masovnom imigracijom kao u zapadnoj Europi ili SAD-u, ali siromaštvo kuca na vrata. Spašava ih tek to što su prije toga bili vrlo bogati, i što su i dalje jedna od gušće naseljenih država svijeta. Mi smo na suprotnom kraju te skale pa nas to neće spasiti.
A potom, tu su zemlje poput Italije, Španjolske, Njemačke, koje se isto tako desetljećima bore s niskim natalitetom. One su krenule drugim putem od Japana, pokušavajući domicilno stanovništvo nadopuniti masovnim imigracijama, što je dovelo do toga da je pad standarda – iako jako vidljiv, naročito u Italiji koja će uskoro pasti ispod Hrvatske – ipak osjetno manji. No zato su si navukli druge probleme na vrat, a u mantre o integraciji useljenika, naročito onih iz MENA država, ne vjeruju više ni Sorosevi aktivisti. No, i te države imaju kudikamo gušću naseljenost i veći broj stanovnika od Hrvatske, i nisu baš krenule od totalnog siromaštva kao mi devedesetih. Kakve bi demografske mjere trebale biti, treba prepustiti stručnjacima. No sigurno ne onakve poput POS-a, gdje bi se ljudima jeftino dijelili stanovi pod pukom pretpostavkom da će možda ipak imati djece ako budu imali svoj stan. Zašto bi? Sve mjere, od oprosta dijela stambenog kredita ovisno o broju djece u kućanstvu, do smanjenja poreza i dodatka na plaću, trebaju krenuti od postojećeg broja djece u kućanstvu, ne od pretpostavki.
I sve one trebaju ići u smjeru toga da se život parovima s djecom učini ekonomski isplativijim nego što bi im bio da nisu imali djece. Jer, previše je postalo popularno kroz medije i javni narativ ismijavati budale koje svoj novac, vrijeme i energiju troše na podizanje djece, umjesto da taj novac i slobodno vrijeme potroše na putovanja na Maldive, kavice, večerice i lagodan život. Ta će djeca, na koju je netko potrošio možda i stotine tisuća eura do kraja školovanja, naročito ako ih ima više od dvoje, jednog dana morati zaraditi i mirovine onih koji na Instagramu iz Dubaija ismijavaju budale koje se bave podizanjem djece i još ih optužuju da im djeca truju planet time što dišu i ispuštaju CO2. Dakle, treba promijeniti i društveni odnos prema imanju djece kao prema društveno odgovornom ponašanju, i namjerno nemanje djece gledati, kako se nekad gledalo, kao na društveno neodgovorno ponašanje, a ne obrnuto kako je sad. U protivnom, kolaps će biti takav – a prvo će kolabirati upravo mirovinski sustav – da bi se oni o kojima se neće imati tko brinuti u starosti mogli prvi pokajati. Uostalom, samo promatrajte Japan u godinama koje dolaze. A onda zamislite, kad vidite što se događa njima, tako bogatima i razvijenima, što će se tek dogoditi nama.
Thompson na karticu
Puno se frke diglo oko Thompsonova koncerta. I ne iz razloga na koje biste pomislili, od repertoara do iznosa koji će dobiti prateći bend, nego zbog odluke Thompsonova manadžmenta da se na koncertu plaća isključivo karticama. Najglasniji je Pernar, dok je Marin Miletić nekoliko puta promijenio mišljenje o tome je li plaćanje karticama dio globalističke agende i kršenje Ustava ili jednostavno normalna praksa u zapadnom svijetu, a naročito na takvim događanjima, gdje je brzina ključna i gdje će se u trenu stvoriti kilometarski redovi za šankom ako sam jedan od gostiju počne brojiti one žute, pa onda ustanovi da nema dovoljno, pa se počne natezati s konobarom oko toga koliko je ovo ili ono jer slabo vidi – sve vam je to sigurno poznato s blagajne Lidla.
Da budem iskren, radije plaćam karticom, ali volim imati mogućnost platiti i nešto gotovinom. I nije da idem po kuplerajima pa da želim sakriti što sam kupio, ali volim zadržati mogućnost da to bude posve anonimno, iz raznih razloga. Da jednostavno nitko ne može ući u trag transakciji. Ipak, i tu postoje jednostavna rješenja: ako vas je strah da će vam netko viriti u mobitel i vaš izvod, gledati koliko ste negdje potrošili, jednostavno uzmite prepaid karticu. Postoji Aircash, postoje druge elektroničke i prepaid opcije kojima se omogućava posve anonimna kupnja bilo čega. Ne treba vam za to gotovina. A ako državni organi žele saznati gdje ste u kojem trenutku bili, ionako je dovoljno da provjere gdje vam je bio mobitel. Za to im treba sudski nalog, ali treba im i za uvid u vaše kartice. A tu je i bar 50 kamera koje vas snime svaki dan dok prolazite ulicom. Da, privatnost je danas vrlo upitna, Veliki brat vas gleda, gleda vas i vaš televizor koliko i vi njega, ali inzistiranje na kešu tu ne mijenja baš ništa. Uostalom, svi oni koji se bune zato što nema plaćanja kešom vjerojatno će ionako nabaciti selfie s koncerta na Facebook ili Instagram. S “anonimno” kupljenom majicom.
No problem je hrvatske desnice što je u stanju do beskraja se baviti marginalnim i efemernim stvarima, i ne vidjeti širu sliku: nije tehnologija ta koja krši našu privatnost. I da, kao što je zlato prestalo biti sredstvo plaćanja kad je postalo previše nepraktično i ograničavajuće, pa se prešlo na novčanicu, tako će se i s novčanice prijeći na druge oblike plaćanja. Tko god je posljednjih godina bio na zapadu EU-a zna da jedino još dileri droge primaju keš, a i to je pitanje dokad. A ovako će Marko barem izbjeći inače neizbježne priče u “Provjerenom” o tome koliko se poreza zamračilo na prodaji majica i sendviča. S te ga strane posve razumijem.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala 7Dnevno.hr