INmusic #17, dan treći: Antiratna misa, introspektivni flert i strujni udar

Povratnički paketi St. Vincent i Massive Attack nisu donijeli nove albume, ali su zato donijeli svojevrsnu težinu, poruku i iskustvo. Uz neočekivani blackout srpskog benda Neven i emo plesni crowdpleasing Foster the People, večer je protekla kao paleta kontrasta od mračnih dubina, do kaleidoskopskih boja pop introspekcije.

 

Dugoočekivani, višestruko odgađani i napokon realizirani nastup Massive Attacka bio je više od koncerta, vizualni i zvučni requiem za zdrav razum u svijetu koji sve manje mari. Njihov antiratni performans, bez ijednog nepotrebnog slova, ali s nespretnim prijevodima, kroz monumentalni ‘Risingson’, sablasno sporu i snažnu ‘Angel’, te bezvremenski ‘Teardrop’, djelovao je kao podsjetnik da glazba može i mora biti politička. Projekcije koje su prizivale antifašizam, ekološku krizu i upozorenja o normalizaciji nasilja, bile su bez suzdržavanja. Massive Attack ne umiljavaju se publici, oni joj drže ogledalo. I koliko god u tom ogledalu svijet izgledao ružno, njihov ‘Mezzanine’ još uvijek zvuči kao soundtrack apokalipse s nadom.

 

Annie Clark, odnosno St. Vincent, nastupila je samosvjesno i zaljubljeno u sebe, u glazbu i u onu publiku koja ju razumije. Koncertna repriza iz 2018. dobila je novu dimenziju kroz materijal s albuma ‘All Born Screaming’, no ključ uspjeha bio je njezin performans između dekadencije i discipline. Gibson gitaru je zamijenila teatralnošću, a pjesme su se nizale kao psihodelični manifest nekadašnje indie heroine, sada art-pop vizionarke za ‘četrdeset i nešto’ generaciju koja traži smisao između stihova i distorzije. Nije to bio koncert za masovni singalong – bio je to ritual samoprihvaćanja uz disko baladu na rubu nervnog sloma.

 

 

Ako su Massive Attack podsjetili na rat, a St. Vincent na osobne bitke, Foster the People su došli zagrliti raspoloženu publiku. Publika im je to vratila bezrezervno. Iako je, očekivano, najviše odjekivala ‘Pumped Up Kicks’, pokazali su da su mnogo više od te jedne viralne himne. Njihova verzija festivalskog indie-popa, pomalo sterilna na papiru, uživo je razigrana, emotivna i catchy do granica guilty pleasurea. Savršen bend za zalazak sunca i ono ‘ej, sjećaš se kad smo to slušali na faksu?’.

 

 

Srpski bend Neven donio je na hidden stage najbrutalniji moment večeri – i ne samo u glazbenom smislu. Njihov hardcore nastup bio je sirov, agresivan i beskompromisan, no taman kad je energija dosegnula vrhunac, stigla je ironija tehničkog kvara – struja je nestala. Kao da ni Jarun nije mogao podnijeti silinu njihove buke. Iako su se pokušali vratiti, kvar je prekinuo momentum. Ipak, Neven su uspjeli upisati svoje ime u pamćenje kao bend koji se nije štitio od vlastite energije – čak i pod cijenu osigurača.

 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Neven (@neven.hardcore)

INmusic #17 završio je bez velikih hitova ljeta, ali s velikim glazbenim istinama, osobito jer nije bilo himni, ali je bilo ogleda. Massive Attack su pokazali da klasici ne stare, već sazrijevaju. St. Vincent je održala performans osobnog oslobođenja. Foster the People dali su dozu kolektivne melankolije, a Neven pokazao da punk još može izazvati blackout – doslovno. Jarun je možda ponekad djelovao kao da je izgubio festival u vremenu, ali ovaj zadnji dan bio je pobjednička partitura generacija koje još vjeruju u snagu glazbe, unatoč svemu.