U tišini koja ostaje kad ode netko tko je znao pisati o nama bolje nego mi sami o sebi, oprostili smo se od Renata Baretića, novinara, kolumnista, pjesnika, televizijskog scenarista (Novo doba) i jednog od najvažnijih hrvatskih književnika s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Preminuo je u 62. godini, ostavivši iza sebe opus koji će, kao i njegova rečenica, još dugo odjekivati među čitateljima, kolegama i prijateljima.
Baretić je, kako to biva kod najboljih među literatima, živio riječima. Rođen u Zagrebu, mladost i formativne godine proveo je u Splitu, gradu koji mu je postao temeljna emocionalna i kulturna referenca. Njegov životopis ne izgleda impresivno zbog funkcija i titula, već zbog rečenica koje su ostale u pamćenju čitatelja, zbog kritičkog oka kojim je promatrao društvo i zbog srčane ironije kojom je uspijevao istovremeno ljubiti i raskrinkavati sve što je hrvatsko, balkansko, mediteransko i ljudsko.
Baretić je ostavio dubok trag u suvremenoj hrvatskoj književnosti
Naravno, najpoznatiji će ostati po romanu ‘Osmi povjerenik’ (2003.), briljantnoj i duhovitoj alegoriji o političkom i društvenom apsurdu posttranzicijske Hrvatske. Smješten na fiktivni otok Trećić, daleko od obale, još dalje od stvarnosti, roman je bio i oaza i ogledalo. Baretić je tom knjigom ne samo ispisao jednu od najvažnijih proza novije hrvatske književnosti nego i postavio dijagnozu jednog cijelog društva, a pritom nikada nije izgubio mjeru empatije prema svojim likovima i njihovim slabostima. Roman je doživio niz nagrada, postao kultni hit među čitateljima, i kasnije ekraniziran 2018. godine u režiji Ivana Salaja. Iako film nije dosegnuo literarnu punoću romana, još jednom je skrenuo pozornost na Baretićevu sposobnost da izgradi svjetove u kojima prepoznajemo i svoju nemoć i svoju nadu.
Mimo centralnog dijela moralo se spomenuti i ‘Pričaj mi o njoj’ i ‘Kadrove kadra’, ‘Split za početnike’, ‘Hotel Grand’ kao značajnih Baretićevih djela.
Bio je ‘pisac iz naroda’
Njegova karijera nije stala na jednoj knjizi. Bio je suradnik mnogih redakcija: Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Slobodne Dalmacije, ali i jedan od najprepoznatljivijih glasova u hrvatskom novinarstvu. Njegove kolumne bile su mješavina angažmana i duhovitosti, često žaoke za moćne, ali uvijek pisane s pozicije čovjeka koji promatra svijet s nogama na zemlji. Pisao je i scenarije za televizijske serije, pokušavao unijeti književni duh i u formate koji to rijetko trpe, i bio vječiti borac za dostojanstvo riječi, pa i kad joj to nije bilo lako.
Bio je, reći će mnogi njegovi suradnici i prijatelji, ‘pisac iz naroda koji nije izgubio pamet kad je dobio glas’. U književnim krugovima cijenjen i voljen, među kolegama po peru uvijek spreman na razgovor, savjet i duhovitu opasku, ostavio je trag koji se ne briše lako.
Njegova smrt ostavlja prazninu, ne samo zato što više neće biti novih knjiga, tekstova i rečenica nego zato što je otišao čovjek koji je znao kako tuđe i vlastite slabosti pretvoriti u priču. A to je možda najteže i najljepše što pisac može.
Renato Baretić ostaje među ne samo fanovima njegove riječi kroz svoje knjige, likove, otoke i tišine. I ako nas je nečemu učio, onda je to da se i u naizgled beznadnim okolnostima može pronaći rečenica koja mijenja sve i kako nam vrijeme nikada nije bilo niti će biti prijatelj.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube