Nije bila nikakva tajna da se Ratzinger nije slagao s puno stavova pape Franje, ali je isto tako neupitno da se čuvao bilo kakvih javnih kritika Bergoglia što je bilo u skladu s njegovim stavom da institucija Pape sama po sebi zahtijeva respekt. Istovremeno je konzervativna struja unutar Crkve i svjetovni dio najkonzervativnije političke javnosti u Ratzingeru nalazila svoju najveću inspiraciju i vidjela neupitnog vođu. Naizgled je apsurdno, ali živi je Ratzinger bio najveća prepreka konzervativnim krugovima da žestoko krenu u dugo očekivanu otvorenu ofenzivu kontra pape Franje. Njegova smrt promijenila je sve.
Bez njegove misli i njegovog djelovanja nemoguće je razumjeti savez između “katoličkog sektora” i političkog neokonzervatizma. Bez njegovog utjecaja srušila bi se europska “zgrada nacional-konzervatizma” Viktora Orbana, Giorgie Meloni, Mattea Salvinija, Marine Le Pen, Mateusza Morawieckog ili Santiaga Abascala. Ideološki temelji te zgrade nalaze se u njegovim spisima (stavovi o Europi, laicizmu, islamu, migracijama i, posebno, o bioetici, tj. o pobačaju, eutanaziji, homoseksualnosti …). Značajno je njegovo okrivljavanje “buntovne 1968. godine” za uvođenja prakse zanemarivanja “onog transcendentalnog” u ime promicanja sekularizacije, dekristijanizacije Europe, seksualne revolucije, odbacivanja tradicije … što je dovelo do gubitka vlasti, utjecaja i moći Crkve. On kao da osjeća iskreni bijes zbog tih procesa. Zaustaviti ih – njegov je zadatak. Zato su za njega “kulturološka pitanja” izuzetno bitna, a aktualni kulturološki ratovi to i potvrđuju. Lupiga podsjeća na tekst objavljen nakon smrti umirovljenog pape Ratzingera.