Županijski sud u Velikoj Gorici u odluci Gž-584/2024 postupio u skladu sa uputom Ustavnog suda RH iz njegove odluke U-III-5418/2023. Riječ je o postupku gdje tužitelj zahtijeva utvrđenje da i dalje postoji dug po osnovi ugovora o zajmu iz 1999. te da takav zahtjev ima značenje tužbe na utvrđenje da pravni odnos nastao tim ugovorom i dalje postoji jer zajmoprimci nisu u cijelosti vratili primljeni iznos novca, na što su se tim ugovorom obvezali. Naime, tužitelju je onemogućeno ostvarivanje predmetne tražbine, koja se temelji na solemniziranom ugovoru o zajmu iz 1999. zbog postojanja brisovnog očitovanja i izjave o plaćenom dugu u odnosu na tražbinu iz tog ugovora, na temelju kojega su ovršni postupci pravomoćno obustavljeni. Stoga tužitelj ima pravni interes zahtijevati samo utvrđenje da navedeni pravni odnos i dalje postoji.
Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 387. st. 1. ZOO kada je zaključio da su tuženici sklapanjem sporazuma od 2002. priznali dug, čime je prekinuto zastarijevanje te da stoga navedeno potraživanje nije zastarjelo. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u 2009., to od sklapanja navedenog sporazuma pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, nije protekao desetogodišnji zastarni rok propisan čl. 379. st. 1. ZOO.
U odnosu na žalbene navode da priznanje treba biti izričito i jasno te da u tom sporazumu nije izričito bio naveden iznos preostalog duga, treba reći da se priznanje duga može učiniti i na posredan način (čl. 387. st. 2. ZOO). Međutim, u ovom slučaju, stranke su navedenim (pisanim) sporazumom suglasno konstatirale odlučnu činjenicu – da unatoč danom brisovnom očitovanju, dug prema ugovoru o zajmu iz 1999. nije vraćen (čl. 1. i 2. sporazuma) i dopustili ponovni upis hipoteke (čl. 4. sporazuma) i time priznali dug te prekinuli zastarijevanje u smislu čl. 387. st. 1. i 2. ZOO, dok je visinu preostalog duga utvrdio sud u ovom postupku.
OPASKA AUTORA:
Ova praksa je donekle suprotna ranije objavljenoj praksi Vrhovnog suda RH Rev-460/2024 gdje je Vrhovni sud zauzeo stav da priznanje mora biti jasno i nedvosmisleno, tj. da je riječ o priznanju točno tog zastarjelog duga. Iz sada navedene prakse koja se temelji na stavu Ustavnog suda RH, vidljivo je da Ustavni sud ovo priznanje duga tumači šire od Vrhovnog suda RH, te dopušta da to priznanje zastarjelog duga bude posredno tj. neizravno napravljeno.