Sezona kiselih krastavaca kada se donositelji odluka, bilo lokalnih, bilo europskih, pa i onih s prstom na obaraču nuklearnog oružja, pripremaju za “zasluženi” godišnji odmor, nakon što su nam osigurali radost gledanja najzanimljivijeg polugodišta u posljednjih nekoliko desetljeća, možda je dobro vrijeme za raspraviti neke stare izazove na energetskom tržištu, koji će i nakon što prestanu vrućine i svi zajedno akumuliramo godišnju količinu vitamina D, biti ponovno vrlo aktualne.
Dakako, radi se o ovisnosti Europske unije o uvozu resursa, poglavito ugljikovodika, o čemu se jučer raspravljalo na okruglom stolu Briselskog energetskog kluba (Bruxelles Energy Club) pod nazivom “Uvozi plina EU-a: srednjoročni pregled – Procjena uloge i strategija plinskih izvoznih zemalja”. Događaj je okupio visokoprofilne stručnjake, koje zbog obećanja o diskreciji i anonimnosti u ovom stupcu nećemo imenovati, kako bi raspravljali o energetskoj sigurnosti i postupnom smanjenju ovisnosti o ruskom plinu, otkrivajući složenu mrežu izazova i prilika s kojima se suočava Europska unija u napetoj atmosferi.
Nova savezništva
Odluka o prekidu uvoza ruskog plina do 2027. označava strateški zaokret pokrenut nedavnim geopolitičkim promjenama, uključujući regionalni sukob, smanjujući ovisnost s gotovo polovice na manje od petine u posljednje vrijeme. To odražava odlučnost EU-a da diversificira izvore energije i osigura sigurnost opskrbe, udaljavajući se od dominantnog dobavljača čija manipulacija isporukama otkrila ranjivosti. Strategija uključuje povećanje uvoza LNG-a iz SAD-a, Katara i Norveške, uz razvoj obnovljivih izvora poput vjetra i sunca.
Predloženo zakonodavstvo zabranjuje nove ugovore s ruskim tvrtkama i fazno uklanja postojeće kratkoročne ugovore, ciljajući smanjenje ruskih opskrba za trećinu uskoro i potpuni prekid do 2027., uz smanjenje uvoza nafte, već značajno svedenog sankcijama. Fokus na suzbijanju “sjenovite flote” koja zaobilazi ograničenja izvoza nafte pokazuje sveobuhvatan pristup završetku ovisnosti o ruskoj energiji. Međutim, prijelaz na skuplji LNG povećava troškove za potrošače i tvrtke, izazivajući zabrinutost zbog ekonomske konkurencije, iako EU prioritizira dugoročnu sigurnost.
Na okruglom se stolu mogla čuti detaljna analiza strateškog konteksta, koja se usredotočila na prošle prekide opskrbe plina iz Rusije koji su oblikovali vanjsku politiku i međunarodna partnerstva EU-a. Sudionici su naglasili potrebu za ponovnim procjenjivanjem ovisnosti i traženjem novih savezništava za stabilnu opskrbu. Ključno pitanje bilo je kako zakonodavni i politički okviri mogu podržati isključivanje incidentnih prodaja, koje potencijalno destabiliziraju tržište, vrlo izloženih kompanijama koje trguju sankcioniranim energentima, i postizanje dugoročnih energetskih ciljeva.
Analitičari i stručnjaci su upozorili kako je terminacija oba plinovoda Sjevernoga toka značajno utjecala na cijene na tržištu tijekom dvije godine prilagodbe, ali kako postoje mali izgledi obnavljanja bilo kojega kopnenog plinskog pravca prema Europi, s izuzetkom Turskog (Balkanskog) toka barem u nekom srednjem roku do relaksacije stanja u Ukrajini.
Sustav terminala za ukapljeni plin i alternativni plinovodi identificirali su, naglasili su sudionici, Norvešku, Alžir, Rusiju, Katar i SAD kao glavne igrače za opskrbu Europe, uz Azerbajdžan, Turkmenistan i istočnosredozemne dobavljače kao potencijalne partnere. Stručnjaci su raspravljali o sposobnosti ovih zemalja da nadoknade gubitak ruskog plina, s naglaskom na diplomatske i tržišne dinamike, te istaknuli EU-ovu strategiju diversifikacije kao ključni faktor koji može promijeniti globalne plinske trgovačke rute.
Procvat LNG-a
Koliko ta nova slika može biti “game changer” za globalno tržište u kontekstu rasta potražnje za energentima na Dalekom istoku, tema je koja će nas posve sigurno zaokupljati u budućnosti. Tim više što je zamjetna diskrepancija prometa cjevovodima i prometa plinom morskim pute, ukapljenim plinom.
Projekcija procvata LNG-a, s ciljem od 250 milijardi kubičnih metara, podigla je pitanja o stabilnosti cijena, volatilnosti i logističkim preprekama. Spremnost infrastrukture, posebno kapacitet terminala, bila je u fokusu jer postojeći kapaciteti možda neće moći izdržati povećani pritisak. Koordinirana, zajednička, europska ulaganja u modernizaciju i proširenje infrastrukture, utječući na konkurenciju EU-a i industrijsku politiku, mogla bi biti rješenje, istaknuto je na skupu.
Završna rasprava istraživala je strateške rizike tijekom energetske tranzicije, razmatrajući kako diversifikacija može pojačati otpornost. Raspravljalo se o prioritetizaciji partnerstava s Mediteranom, Afrikom ili Amerikama, uz procjenu geopolitičkih i ekonomskih implikacija.
Okrugli stol potvrdio je da se EU nalazi na kritičnoj točki gdje se energetska sigurnost prepliće s geopolitičkim i ekonomskim prioritetima, naglašavajući potrebu za zajedničkim mehanizmima kupnje i značajnim ulaganjima u infrastrukturu. Diversifikacija je prepoznata kao ključna za stratešku autonomiju, iako rizici novih ovisnosti ostaju središnja briga.
Zaključno, EU smanjuje ovisnost o ruskom plinu do 2027., diversificirajući izvore s LNG-om iz SAD-a, Katara i Norveške te obnovljivim izvorima. Prijelaz povećava troškove, ali jača sigurnost opskrbe. Ključni su zajednička ulaganja u infrastrukturu i nova partnerstva, uz rizike novih ovisnosti i tržišnu volatilnost.