Više od 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti ubijeno je od strane Vojske Republike Srpske u Srebrenici u srpnju 1995. godine, to su službeni podaci Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, poznatijeg kao Haški tribunal, piše Iva Manojlović za Deutsche Welle.
Vlasti u Srbiji strogo se protive kategorizaciji ovog zločina kao “genocid” i izričito ga negiraju. DW je istraživao kako se u takvoj političkoj atmosferi tumači povijest, te je li i kako Srebrenica predstavljena u udžbenicima povijesti u Srbiji.
Što piše u knjigama iz povijesti?
Za razliku od ranijih godina, kada se Srebrenica spominjala “najčešće u jednoj većoj zagradi u kojoj bi bili navedeni zločini raznih strana, gotovo bez objašnjenja”, situacija je danas nešto drugačija, za DW objašnjava historičarka i sveučilišna profesorica Dubravka Stojanović.
Ona kaže da je u posljednjoj generaciji objavljenih udžbenika povećan prostor posvećen ratovima devedesetih, ali i da je on “iskorišten na najpogrešniji mogući način”.
Stojanović ističe da su, osim u jednom udžbeniku u kome se navode presude suda u Hagu bez komentara, u drugim udžbenicima autori ušli u debatu sa sudovima, koji su utemeljili Ujedinjeni narodi (UN).
“Glavni cilj tih argumenata je negiranje genocida ili potpuna relativizacija onoga što se dogodilo u Srebrenici. To se čini tako što se u jednom udžbeniku navodi činjenica da se radilo o zarobljenim muškarcima koji su strijeljani, ali i da je jedan broj njih poginuo u borbama, čime se gubi karakter masovnog i sustavnog zločina napravljenog s ciljem da se ubiju svi muški stanovnici”, pojašnjava profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu.
“U drugoj knjizi se”, dalje objašnjava, “navodi da je omogućen transport žena i djece, što izgleda gotovo kao humanitarna akcija, a ne kao čin etničkog čišćenja”. Ističe i da se zločin u toj knjizi opravdava tvrdnjom da Srebrenica “nije bila demilitarizirana zona UN-a”, kako je bilo predviđeno, “kao da to može opravdati ubijanje tolikog broja stanovnika”.
Napominje da se u jednom od udžbenika ulazi i u debatu o broju žrtava, te se navodi da “historičari nisu suglasni s navedenim brojevima, da su oni pretjerani ili čak da ih ni sud nije točno utvrdio, a ne kaže se da se masovne grobnice još uvijek pronalaze”.
“Ulazi se i u debatu sa sudskim odlukama, pa se kaže da se i dalje vode debate o klasifikaciji tog zločina, pa čak i da ‘većina srpskih pravnih stručnjaka misli da je Haški sud pristran’, čime se on direktno delegitimira i omalovažava”.
‘Ovo pokazuje državnu politiku obrazovanja o ratnim zločincima’
Analizom dostupnih knjiga iz povijesti do sličnih zaključaka došli su i drugi istraživači. Analiza Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o načinu na koji domaći udžbenici povijesti prikazuju ratove devedesetih, pokazuje da se u 15 od 16 analiziranih udžbenika za osnovnu i srednju školu Srebrenica spominje, “ali tako da se kreira kontekst u kojem je genocid opravdan”, za DW objašnjava Marko Milosavljević iz YIHR-a.
On ocjenjuje da je ovo oblik “institucionalnog poricanja”, koji je u skladu s njihovim nalazima o negiranju genocida, što su predstavnici vlasti učinili najmanje 40 puta tijekom prošle godine. “Ovo pokazuje državnu politiku obrazovanja o ratu i ratnim zločinima, dok se stalnim prebiranjem po brojevima i identitetu žrtava one omalovažavaju”.
S time je suglasna i povjesničarka Dubravka Stojanović. Ona kaže da se ovakvom povijesnom interpretacijom “direktno negira genocidni karakter ovog događaja i presude jedino relevantnih međunarodnih sudova, čime se dodatno stvara dojam da je međunarodna zajednica u nekakvoj zavjeri protiv Srba i da se oni optužuju bez temelja”.
“Time se”, objašnjava ona, “jača dojam ugroženosti, ali i stvara psihološki temelj za nova agresivna ponašanja”.
Neslaganja i unutar struke
Osim udžbenika, koji Srebrenicu prikazuju na različite načine, neslaganje oko toga treba li i kako djecu podučavati ovakvim događajima postoji i među profesorima povijesti. Po mišljenju nekih od njih, nije prošlo dovoljno vremena da bi se znanje učvrstilo u stručnoj zajednici, a podaci iz presuda nisu dovoljni da bi se nešto smatralo znanstvenom istinom.
“To metodološki nije povijest, nije prošlo dovoljno vremena, niti imamo arhive. To se zove prepričavanje skorijih događaja, za što nitko nije stručan, jer se nije etabliralo. Vi imate iskaze svjedoka, presude, memoare raznih sudionika tih događaja, ali to je za znanost malo. Bilo bi glupo da predajem učenicima nešto, a ni sam ne znam više od njih na tu temu”, kaže za DW profesor povijesti Pete beogradske gimnazije Marko Pištalo.
Historičar Pištalo zamjera svojim kolegama što uopće pristaju pisati udžbenike o “stvarima od jučer”, jer u situaciji kada od nekog događaja nije prošlo ni pedeset godina, pisanje “ispadne pristrano, navijački i politički kontrolirano”.
“Jednom riječju”, kaže Pištalo, “tu najmanje bude znanosti. Udžbenici se pišu do jučer, ali oni nisu obrađeni kako znanost i povijest zahtijevaju, već uključuju priklanjanje nekoj strani. Poenta lekcija je da pokažem što je povijest, koliko vremena treba proći i na temelju čega se piše, jer se u suprotnom stvarno sve svede na floskulu da historiju pišu pobjednici”.
Tko piše povijest
A dok čekamo da se izdavači usuglase oko pojedinih dijelova gradiva, đaci iz škola izlaze s jako malo znanja o ratovima devedesetih. YIHR-ovo istraživanje o stavovima mladih o ovim temama pokazuje da je znanje ispitanika, prema njihovoj osobnoj procjeni, “vrlo skromno”, te da posjeduju više znanja o događajima u kojima su Srbi bili žrtve.
Od 910 ispitanika najveći postotak je kao najveći zločin počinjen na prostoru bivše Jugoslavije naveo operacije Oluju i Bljesak. S druge strane, ubojstvo Bošnjaka u Srebrenici 38 posto je navelo kao genocid, dok 34 posto nije znalo što da odgovori.
Situaciju u kojoj jedan dio profesora ne zna kako da predaje ove lekcije, a drugi odbija predavati o njima – iako su predviđene nastavnim planom i programom – a djeca ne znaju smiju li i koga da pitaju za informacije, historičar Dragan Popović ocjenjuje kao “kontrolirani kaos” koji, stalnim “podgrijavanjem nacionalističkog narativa”, živim održava aktualna vlast.
Kao autor prve historiografske studije o Srebrenici, koja je objavljena u Srbiji i sam je više puta sudjelovao u edukacijama profesora na temu ratova devedesetih. Na temelju toga stekao je dojam da su i profesori i učenici zainteresirani da saznaju kako da pristupe ovim temama, ali da im je potrebna pomoć da se u tome snađu, piše DW.
“Trideset godina je prošlo od rata u BiH, nije da nema historijske distance. Ali ja ne vjerujem da smo u ovom trenutku blizu scenarija u kojem se djeci ispričaju sudski utvrđene činjenice i to bude dovoljno. Zato je najbolje da se sa djecom barem razgovara o tome da narativ, koji čuju sa mainstream medija, nije jedini postojeći narativ. Da na razini kurikuluma imamo neke utvrđene činjenice, a pošto je tema definitivno politički relevantna i aktualna, da im se predoči da postoje različita tumačenja i da pojedini ljudi pokušavaju negirati zločin”, ističe Popović za DW.
A za ovako neusklađen sadržaj u udžbenicima, ocjenjuje povjesničarka Stojanović, odgovorna je država. “Nevladin sektor je uradio sve što je mogao. Neophodno je da država prihvati odluke međunarodnih sudova i da educira društvo o zloćudnosti nacionalizma. Ali, to ne možemo očekivati jer imamo iste vlasti koje smo imali i devedesetih”, zaključuje ona za DW.
POGLEDAJTE VIDEO: Picula oštro za RTL: ‘Vučić ne uspjeva ohladiti situaciju u Srbiji već mjesecima’