Robert Špehar je nakon obrane golmanice ŽNK Osijek Arijane Anastasiadis igračici ŽNK Hajduk Ani Ristovskoj u drami raspucavanja s bijele točke, kad je vidio da su njegove nogometašice uzele Kup Hrvatske, pao na koljena i poljubio travu. Kroz glavu mu je prošlo sve. Svi oni problemi s polusezone kad je klub napustilo čak 8 stožernih igračica.
Mnogi su mislili kako će ŽNK Osijek potonuti, ali to se nije dogodilo. Klub se izdigao iz ponora i u kratkom vremenu kreirao senzaciju s mladom ekipom koja je još u stvaranju. Uzeo Kup Hrvatske nakon 8 godina…
Robert Špehar je vjerovao kao i njegov stručni stožer. Vjerovali su i ljudi u klubu i naposljetku djevojke. Jer, da nisu, ne bi ekipa ŽNK Osijek niti ostvarila uspjeh. Bez vjere nema uspjeha, bez mukotrpnih treninga nema napretka. Robert Špehar stisnuo je zube zajedno sa svojim suradnicima i ekipi usadio vjeru i karakter. Javio nam se jutros Robert Špehar, trener ŽNK Osijek, proslavljeni bivši hrvatski nogometaš, kako bi samo za Net.hr otvorio dušu i rekao sve što mu je bilo na plećima.
Pobjede su često okidač za velike riječi, a Špehar ih nije štedio, nije ih skrivao…
“Spavao sam pobjedničkim snom. Pjesma je bila jučer od terena, svlačionice, busom dva sata i još smo na stadionu imali doček i proslavu. Ovo je čudo, ne čudo, megačudo”, počeo je svoju pobjedničku priču Robert Špehar, iskren čovjek i trener, sjajna osoba.
Ako je tko zaslužio ovaj uspjeh, onda je to on. Nikad sebe ne stavlja u prvi plan, nego svoju ekipu i suradnike. Neće mu se svidjeti niti sad što ga toliko hvalimo, ali neka, zaslužio je.
“Ponosan sam na svoje djevojke, suradnike, na sve. Što smo sve prošli posljednjih mjeseci, što nam se sve izdogađalo, pa to bi ostavilo traga na svakoj ekipi, momčadi i u muškom nogometu.”
‘Prošli smo velike pritiske, nepravde, podcjenjivanja’
Situacija je u jednom trenutku izgledala kao bezizlazna…
“Prije nekoliko mjeseci smo ostali bez 8 stožernih igračica, a u finalu Kupa nismo imali ni našu kapetanicu i najbolju strijelkinju lige u posljednjih 7 godina Lorenu Balić. Od zime do danas, kad gledamo tu ekipu od prije par mjeseci, u ŽNK Osijek, nisam imao 9 igračica. Međutim, pronašli smo novih 4-5 igračica. Za svaku ekipu, pogotovo ekipu koja je u stvaranju, treba vremena, dvije do tri godine da se sve to poklopi, da sve to sjedne na svoje mjesto, da kockice sjednu na svoje mjesto. Bilo je tu velikih pritisaka, nepravedni prema klubu i našem predsjedniku Bojanu Bodražiću. Uspio sam u naumi da novoj ekipi ŽNK Osijek prenesem karakter. Usadio sam u njih. Puno smo radili na tehnici, taktici, ali u najvažnijem djelu na karakteru. To je ono na što sam najponosniji, da sam im usadio pobjednički karakter da se bore za klub, da uživaju u nogometu, da žive zajedno, da nikad ne odustaju niti kad se čini da je gotovo. Nikad nije gotovo, nikad”, govori Robert Špehar.
Igračice ŽNK Osijek znaju da Robert Špehar stoji ispred njih…
“Ušao sam na poluvremenu u svlačionicu. Gubili smo 2-0. Djevojke su gledale u pod. Pognute glave su me dočekale, nisam to htio. Rekao sam im – ‘Cure, sve da me gledate u oči. Ova utakmica nije gotova. Vjerujte u mene, ja vjerujem u vas. Nisam trener koji će čekati zadnjih 10 minuta da bi napao Hajduk. Preuzimam rizik i odgovornost. Poslao sam stopericu Madison Taylor Cox u napad i zaigrali smo sa tri špice u nastavku. Rekao sam im da napadamo s tri špice od prve minute nastavka do zadnje sekunde. I ako dobijemo treći gol, ovaj poraz ide na mene. Ako damo prvi, mi ćemo ovu utakmicu dobiti. Izađite van i to napravite. Izašle su na teren i to napravile. Svaka im čast i kapa do poda”.
‘Djevojke i klub ušli su mi pod kožu’
Robertu Špeharu je kroz glavu prošlo jedno kad je obranila Anastasiadis taj zadnji udarac Hajduka s bijele točke…
“U glavi mi je bilo da sam prošao Lige prvaka, igrao ozbiljni nogomet, osvajao prvenstva država, ali ove djevojke i klub su mi toliko ušle pod kožu, prošlo mi je kroz glavu sve od onog štrajka kad smo ostali napušteni od 8 igračica, kad sam u svlačionici zatekao klinke, kadetkinje koje do jučer nisu smjele ući u svlačionicu, koje su nosile vodu, kako se to kaže, bile vodonoše djevojkama koje su nas napustile, a te ‘vodonoše’ su se izdigle iznas svega, pronašle svoje mjesto po suncem i postale istinske nogometne junakinje. Svi su očekivali da će doživjeti potop, da ćemo završiti u ligi za ostanak, a mi se u prvenstvu držimo na visokom drugom mjestu što je čudo. Ušli smo u finale što je drugo čudo, a osvajanje Kupa je megačudo. Ove cure su to zaslužile, ove cure su to zaslužile.”
‘Dosta mi je više predrasuda o ženskom nogometu’
Bio je to sjajan dan za ženski nogomet…
“Vidjet toliko ljudi na tribinama, ali ne toliko ljudi na tribinama u smislu da su došli pogledati neke cure koje tamo trče. To je bilo ispunjeno emocijama. Iza jednog gola Torcide, s ove strane maltene kao da smo igrali u Osijeku, ne znam koliko je navijača iz Osijeka došlo, 500-600. Autobusi su došli, Kohorta je s jedne strane bila, s druge Torcida. Bakljade, navijanje svih 90 minuta. Drama, penali, mislim da je ovo bila jedna, tko god je pogledao, priča koja zaustavlja predrasude o ženskom nogometu. Dosta mi je više tih predrasuda o ženskom nogometu, da ne znaju šutnuti loptu. U srijedu se moglo vidjeti u finalu Kupa Hrvatske za žene i šuteva i driblinga, golova i penala, slobodnih udaraca, majstorskih poteza i s jedne i druge strane. Ne smijem zaboraviti čestitati Hajduku na fer i korektnoj igri. I da su one osvojile Kup bilo bi zasluženo i čestitali bi im. Zahvaljujemo se i domaćinu na sjajnoj organizaciji i našem domaćinu Zlatnom lugu i mojim prijateljima Pandžićima. Od srca su nas ugostili pred utakmicu i njima isto poklanjam ovu pobjedu”.
‘Emocija je izašla na vidjelo’
I za kraj je Špehar rekao:
“Pripremao sam cure za ovo finale Kupa, da to nije utakmica kao prvenstvena, utakmica Kupa nema ispravka. U muškom nogometu velike momčadi poput Reala, kad igraju finala Lige prvaka i kad dobiju dva rana gola i njima se odsjeku noge i uglavnom izgube. Rijetkost je da se ekipe vrate, bilo u muškom ili ženskom nogometu. Zato ova pobjeda nakon što smo gubili 0-2 na poluvremenu ima još jednu posebnu draž, pogotovo jer smo ušli i prošli tu lutriju penala. Njihova cura brani, naša Ari isto. Čudo golmanice. I ta emocija koja je izašla na vidjelo, kako su se djevojke veselile, kako su slavile, iza toga stoji puno treninga, odricanja. To su djevojke koje su došle s raznih kontinenata, napustile svoju obitelj, posvećene su totalno nogometu, takvo što zaslužuje sav respekt. I kad im oko vrata zasja zlato, to je za njih najveća nagrada. Te djevojke ne igraju za neke novce, nego iz ljubavi, a odriču se puno više od nekih koji zarađuju milijune u muškom nogometu. Osam godina je ŽNK Osijek čekao na Kup Hrvatske i ove djevojke su ga uzele. Ovo je filmska priča sa sretnim završetkom”, zaključio je Robert Špehar.