MP Thompson, mitska figura čije je pjevanje u glas stotinama tisuća, ovisno o marketinškom raspoloženju, na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja 2025. godine postalo konačni dokaz kako razum u Hrvatskoj ionako nije imao nikakve šanse i kako su ‘bespuća hrvacke zbiljnosti’ pustila korijenje.
Točnije, dvije su istine. Prva slijeva, druga zdesna. Klasične, ne samo pop kulturne polarizacije nisu se pomakle za inč. Bio je to event, misa, politički skup i koncert koji je Imotskom, Čavoglavama, Sinju, Kninu i Erceg Bosni trebao biti krunom karijere, povijesnim zapisom u Guinnessovu knjigu rekorda, najveći open-air spektakl koji je Balkan vidio od pada Berlinskog zida, a ispao je još jedan relativizirani šatoraški skup na mišiće. Wannabe body count religiozni Temu performans s više varijacija na temu ‘Za dom’, nego i u jednom igranom filmu o NDH.
I kamere su ‘zažmirile na jedno oko’
Organizatori su, kao i obično u ovakvim pučko-religiozno-nacionalnim delirijima, bacali brojke kao sponzorske majice u prvim redovima, finalno 504.000 prodanih ulaznica, pa malo kasnije 480.000 u usporedbi s Vascom De Rosijem i ostalim Springsteenima, Coldplayeveima i Taylor Swifticama svijeta. Realnost na terenu izgledala je više kao malko optimističnih 300.000. Ali, to je magija matematičkog patriotizma. Kad dodaš emociju na kvadrat, dobivaš broj ljudi koji bi stali samo ako Hipodrom teleportiramo u Knebworth, Hyde Park. Saharu. Grobnik. Polja oko Plesa. Ili na Mjesec.
Svi mediji, naravno, u koloni dočeka od desničarskih portala koji su oblijetali Thompsonove narative kao muhe smeće, do komercijalnih televizija koje s visoko dioptrijskim naočalama ‘nisu primijetile’ zastave sa slovom ‘U’, majice s Pavelićevim portretima i ‘spontano’ skandiranje ‘Za dom – spremni!’ kao oblik ‘kulturnog izraza’. Jer, kod nas se zna da ako više od 100.000 ljudi urla glupost, to nije govor mržnje, to je domoljublje. Approved by Ministar Božinović i predsjednik Vlade Plenković. Njima je sve legitimno, nacionalno i pobjednički dokazano kako su u ‘možemovskom’ Zagrebu trijumfirali i pokazali volju naroda. Dijela naroda. S druge strane, oni koji su upozoravali na atmosferu pogona za masovnu proizvodnju idiotizma dobili su svoju klasičnu porciju etiketa: ‘jugonostalgičari’, ‘komunjare’, ‘mrzitelji svega hrvatskog’, ili jednostavno – ‘izdajice’. I sve to jer se usude pitati: kad točno smo kao društvo odlučili da je veličanje poraženih zločinačkih ideologija oblik kulturne baštine, a ne sramota za svaku školu, stadion i instituciju?
Rekord je sigurno oboren – pitanje je koji?
Ali, baš to je i bio cilj projekta ‘Thompson’. Da se jasno podvuče crta, stavi pečat ovaj put ne na pasoš, nego na mentalni DNK jednog dijela nacije. Jer nakon ovog koncerta više nitko ne može reći da nije znao. Da nije vidio. Da nije čuo. Sve je bilo tu, na razglasu glasnijem od pameti, u masi gromoglasnijoj od savjesti, s porukama jasnijima od bilo koje deklaracije. I Thompson je dobio svoj pečat. Ali, nismo sigurni je li onaj Guinnessov, ili onaj povijesni, zbog kojeg će se buduće generacije s nelagodom češkati po glavi i pitati: ‘Ovo je bilo moguće… zbilja?’. I jest. U zemlji gdje konfekcija domoljublja dolazi s pozadinom pjesme ‘Anica – kninska kraljica’, gdje se iz crnih rupa povijesti vade simboli kao da su iz ormara ljetne kolekcije i gdje je jedini preostali moralni kompas onaj koji pokazuje – krivo.
Istina i činjenice nisu bitne, samo narativi. Bitno je ono što želimo čuti, čitati i vidjeti, ne ono što je stvarno bilo. Dobrodošli. Ovo je bio pečat na Thompsona. I na nas sve ostale. Saučešće.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube