Goran Vlaović dio je hrvatske nogometne besmrtnosti. I on je poput Igora Štimca s kojim smo razgovarali jučer, bio protagonist povijesne hrvatske bronce na SP-u 1998. i dao intervju portalu Net.hr o tom velikom uspjehu o kojem se i dan danas priča, koji će zauvijek ostati ugraviran u kolektivnu svijet svakog Hrvata.
Iako nikada nije težio svjetlima pozornice kao neki njegovi suigrači, njegova uloga u osvajanju svjetske bronce bila je nemjerljiva, a njegovi golovi postali su dio nacionalnog sportskog nasljeđa, nešto o čemu pričaju i pričat će generacije. Posebno pamtimo dva gola. Onaj protiv Turske za pobjedu 1-0 u prvoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije na Europskim prvenstvima i protiv Njemačke na SP-u dvije godine poslije.
Vlaović je u toj utakmici ušao s klupe. U 86. minuti, Aljoša Asanović dao mu je savršenu dubinsku loptu, a Vlaović je u punom sprintu zaobišao vratara Rüştüa Reçbera i poslao loptu u praznu mrežu. Taj je gol, proslavljen trkom prema korner zastavici, bio više od pobjede. Bio je to prvi krik jedne nove nogometne sile na europskoj sceni i Goranov najdraži gol u karijeri, što je i sam priznao godinama kasnije. Njegovu ljepotu i važnost prepoznali su i stručnjaci, a ugledni nogometni portal FourFourTwo uvrstio ga je među deset najboljih golova cijelog Eura 1996. u Engleskoj.
U četvrtfinalnoj utakmici Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, Goran Vlaović bacio je na koljena moćni Elf. Bio je to isto trenutak za povijest. Lopta je došla na desnoj strani terena do Vlaovića na vrhu kaznenog prostora. On je usporio trk nakon što je loptu sjajno primio, smirio ju i preciznim udarcem desnom nogom po travnjaku pogodio donji desni kut nemoćnog Andreasa Köpkea za 2-0. Bio je to gol koji je slomio duh Nijemaca koji su poznati kao nacija koja nikad ne odustaje. Prizor Vlaovića kako ponosno klima glavom raširenih ruku postao je jedna od najupečatljivijih slika Mundijala. Hrvatka je, to znaju vapci na grani, pobijedila Njemačku 3-0. Zabijali su još Jarni i Šuker. U subotu, 12. srpnja, bilo je 27 godina od proslave bronce Vatrenih na Trgu Francuske Republike u Zagrebu.
“To što smo napravili u Francuskoj je bio krov, ako pričamo građevinskim jezikom. Temelji su bili udareni 1996. na Euru u Engleskoj, kad smo pokazali da smo itekako dobra reprezentacija i da bi mogli biti značajan faktor u europskom nogometu, a onda bronca iz Francuske je bila krov. Pozicionirali smo se na nogometnoj karti Europe i svijeta”, priča nam Goran Vlaović.
Pogodak Nijemcima je bio fantastičan…
“Imao sam tu sreću, naravno, osim prisustva tamo i utakmica koje sam igrao, da sam i zabio taj gol. Pamti se taj gol koji je bio isto tako dosta bitan, jer se utakmica na neki način prelomila i značila odlazak u polufinale i borbu za medalju. Samim time, pogodak je imao dodatan značaj. ne samo značaj meni nego cijeloj momčadi i reprezentaciji. Kad danas gledam tu akciju i na kraju krajeva naše zajedničko slavlje, naravno da me prođu emocije, jer znamo i sjećamo se koliko je u tom trenutku bilo teško igrati protiv reprezentacije Njemačke, bez obzira što smo imali i igrača više i rezultat 1-0. Sve je još uvijek visilo u zraku, sve se moglo na neki način preokrenuti. Taj gol je prelomio tu utakmicu i mislim da su u tom trenutku i oni, bez obzira što su to Nijemci koji nikad ne odustaju, na neki način bili barem malo svjesni da ovu utakmicu neće dobiti”.
Koji detalj Goran Vlaović pamti s tog SP-a?
“Bilo je detalja poput ovog što vam je Igor Štimac rekao u intervjuu. Ja sam to imao dvije godine ranije, naravno. Meni se drugi sin rodio 1996., taman dok smo bili u Engleskoj, tako da mi je to poznato. Kad pričamo o tim nekakvim specifičnim detaljima sa SP-a 1998., meni je zapravo najveći dojam ostao, detalj, obrana Ladića protiv Japana u drugoj našoj utakmici na turniru, kod rezultata 0-0. To ću zauvijek pamtiti”.
Lijevom rukom je Dražen Ladić obranio pokušaj Nakayami u situaciji jedan na jedan.
“To je detalj koji je meni ostao najupečatljivijim s tog SP-a. Da je Japan poveo 1-0, po onom paklenom vremenu, po onako teškim uvjetima, s njima koji su, po meni, lakše se nosili s tom vrućinom, sparinom, ne znam što bi bilo, a onda bi nam ostala utakmica s Argentinom koja je bila vrlo jaka, na kraju krajeva pobijedili su nas 1-0, odlučivala bi o tome tko će proći dalje. To je jedan momenat koji je svakako meni ostao u sjećanju i kasnije trasirao naš put do medalje”.
S Japanom je za Hrvatsku bila najteža utakmica na SP-u u Francuskoj…
“Istina. Rekli su nam da su 42 stupnja bila izmjerena ispod tribina, tako da što god to značilo. Koliko god je bilo na terenu, ne znam, ali bilo je užasno teško”.
Prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman posjetio je reprezentaciju u Francuskoj u trenutku kolektivnog hrvatskog ludila…
“Da, to nam je isto bio motiv, a uz to i te slike slavlja iz Hrvatske. Konstantno smo imali, naravno, podršku i naravno dolazak predsjednika države je samo bio šlag na tortu te podrške. Značio je puno svima nama, međutim nitko od nas nije imao dvojbu da imamo svu moguću podršku, ali u svakom slučaju je bio to jedan lijep gest koji je, vjerujem, barem nekim malim dijelom doprinio tome i našoj izvedbi na terenu u svim tim utakmicama.”
Severinin hit “Djevojka sa sela” pjevao se na dočeku, slavlju u Zagrebu. Ta se pjesma pretvorila u neslužbenu himnu te generacije Vatrenih.
“Da, mislim da je to zbog, što ste sad rekli, bilo prvenstveno jer je tu pjesmu pjevala pjevačka zvijezda, pa je to otišlo u te sfere, ali zapravo, koliko se ja sjećam, nekakva navijačka pjesma je bila naša, na neki način himna i nekakav naš moto, mislim da se zove Idemo do kraja”, završio je Goran Vlaović.
POGLEDAJTE VIDEO: Goran Vlaović u podcastu Net.hr-a kod Silvija Maksana: ‘Sa 12. sam ostao bez majke, u bombardiranju mi je stradao djed, ali što te ne ubije, ojača te’