Prema kriteriju zaključne cijene na mjesečnoj razini, negativan “spread” cijene bakra u New Yorku (COMEX) u odnosu na globalni benchmark u Londonu (LME) posljednji je puta evidentiran još u kolovozu prošle godine. Međutim, u pravilu je riječ o sitnim razlikama koje zbog troškova transporta i inih specifičnih faktora naprosto nisu podložne konvencionalnoj arbitraži, te je u razdoblju od početka 2022. do listopada 2024. godine “spread” vrludao unutar relativno uskog raspona, od negativnih 1,8 posto (u korist Londona) do pozitivnih 2,8 posto (premije na cijenu u New Yorku), ili u prosjeku tek oko 0,6 posto na mjesečnoj razini.
A onda se priča ozbiljno zakomplicirala, kulminirajući upravo posljednjih dana, dramatičnom ekspanzijom “spreada”. Pozadinu kaosa sigurno već možete naslutiti jer početak nove ere koincidira s izbornim trijumfom Donalda Trumpa u studenome prošle godine.
Samo dva mjeseca kasnije (u siječnju ove godine) zabilježen je prvi značajniji odmak od prosjeka: spread je nadmašio pet posto, tada zahvaljujući tek posrednom utjecaju Bijele kuće koja je najavila uvođenje carina na uvoz aluminija i čelika. Bakar se nije izrijekom spominjao, ali je najava trgovinskog rata zvučala dovoljno ozbiljno da zabrine kupce koji su počeli oprezno spremati zalihe.
Koga zapravo štite?
U nekim drugim, normalnim okolnostima, zamjetan odmak cijene nedvojbeno bi isprovocirao intervenciju “nevidljive ruke tržišta” i potaknuo agresivnije isporuke prema američkom tržištu, a onda posljedično (s vremenom) i konvergenciju cijena s dvije strana Atlantika. U ovom slučaju rastući je “spread” doista potaknuo masovnu arbitražu, ali umjesto konvergencije, uslijedila je dramatična divergencija cijena, a trend je eskalirao prošloga tjedna, nakon što je Trump najavio kako će novi carinski režim početkom kolovoza doista obuhvatiti i – bakar.
Makar je upitno koga to zapravo štite, dva tjedna prije implementacije zaštitnih carina na bakar od čak 50 posto ekonomska je računica i kupcima i dobavljačima posve jasna. Prvi grozničavo dovlače zalihe prije definiranog roka jer im ništa drugo i ne preostaje – za razliku od carina prema geografskom kriteriju kojima Trump svakodnevno prijeti, kažnjavajući (ili još bolje – ucjenjujući) ovu ili onu zemlju iz ovog ili onog razloga, odluka o uvođenju carina na čelik i aluminij i dalje je snazi (nije suspendirana, poput većine ostalih). I to usprkos brojnim apelima industrije koja je, kao i obično, spremna progutati tek manji dio viših troškova, dok će ostatak prevaliti na leđa krajnjih potrošača.
Trgovci za to vrijeme zadovoljno trljaju ruke jer im je u krilo pala nevjerojatna prilika za zaradu. Uz svjedočanstva anonimnih trgovaca koji govore o jedinstvenoj prilici kakva se rijetko ukazuje, Bloomberg piše o brodovima natovarenima bakrom koji su već nadomak kineske obale znali naprasno mijenjati kurs, u smjeru barem mjesec dana udaljenih američkih luka. Najčešće je odredište bio New Orleans, no posljednjih se tjedana trgovci i prijevoznici zadovoljavaju i manje ambicioznim ciljevima, preusmjeravajući teret prema Havajima ili Portoriku, računajući kako će već nekako riješiti brojne probleme logističke naravi, nakon što se domognu teritorija pod američkom jurisdikcijom.
Za to vrijeme Financial Times procjenjuje kako su najveći igrači (Trafigura, Mercuria, Glencore…) od studenoga prošle godine na američko tržište dostavili dodatnih 600 tisuća tona bakra i zahvaljujući rastućem “spreadu” na relaciji LME – COMEX uknjižili 300 milijuna dolara ekstra profita (temeljem pretpostavke kako im je svaka tona bakra, nakon obračunatih troškova, u prosjeku donijela čistih 500 dolara profita). Recentne su brojke još frapantnije jer je “spread” sredinom srpnja bio nadomak granice od 30 posto i ubrzano se približava ciljanoj razini od 50 posto carina koju je malo tko na tržištu očekivao.
Neuhvatljiva logika
Dakako, jagma za bakrom u određenoj se mjeri odrazila i na kretanje cijena bakra u Londonu (i Šangaju) koje od početka godine bilježe dvoznamenkasti rast, opsjedajući granicu od 10 tisuća dolara po toni, nadomak povijesnog rekorda (10.800 dolara) postavljenog u svibnju prošle godine. Optimisti pritom vjeruju kako to nije ujedno i kraj pozitivnog trenda jer je gomilanje zaliha na američkom tržištu ispraznilo skladišta u ostatku svijeta te se nerijetko mogu čuti projekcije s cijenom bakra od 12 tisuća ili 13 tisuća dolara po toni.
U cijeloj toj priči malo kome su jasni motivacija i rezon koji stoje iza viših carina. Otvaranje rudnika ili pogona za obradu sirovina poput bakrene rudače nipošto nije trivijalan pothvat, a počesto se proteže kroz više predsjedničkih mandata. Uzimajući u obzir kaos koji svakodnevno proizvodi aktualna državna administracija, nominalno vrlo profitabilna investicija (u proces eksploatacije i obradu minerala) praktički se preko noći može pretvoriti u promašenu ideju. A da pritom i ne spominjemo rizik koji podrazumijeva dolazak nove garniture u Bijeloj kući (bez obzira na ideološki predznak) i moguća promjena ad hoc carinskog režima koji ionako još nije dobio svoj konačan sudski epilog.
