Genijalni Crnogorac djelovao u tišini pa pokorio cijelu Hrvatsku: Njegova priča je kao napeti triler

Vjerovali su u to što radimo, prekrasna je ovo priča, napravili smo čudo. Nisam spavao ni jednu noć. Iskreno, bojao sam se neuspjeha, da ne razočaram ove ljude – tim se jednostavnim, ali velikim riječima, boreći se s emocijama, obratio Radomir Đalović, čovjek kojeg će Rijeka i hrvatski nogomet dugo, dugo pamtiti, nakon što je došao do daha od uzavrele utakmice nakon povijesne pobjede. Sada samo treba čekati da netko od holivudskih agenata dozna za ovu priču pa da riječka Rujevica, nakon Dubrovnika i serije “Igra prijestolja”, postane najpoznatija hrvatska lokacija za snimanje filmova ili hit-serije.

Jer, priča o Đaloviću upravo je to, nevjerojatan potencijal za napeti, gotovo pa triler, rokersko-sportski film u kojem pozitivac nakon brojnih borbi izlazi okrunjen lovorikama, onako širokog osmijeha, u zagrljaju voljene žene, a iza njih se dimi kao na nekoj netom okončanoj bojišnici. Posljednja, dramatična bitka te bojišnice odvila se u nedjelju, kada je Đalović pobjedom Rijeke u nikad napetijoj završnici Hrvatske nogometne lige doveo klub s Rujevice na prijestolje. Bila je to nedjelja koja je živaca koštala i Dinamo i Hajduk i Rijeku, gradovi su zjapili pusti, u kafićima se gledao samo nogomet, a kako su sve tri utakmice odigravane u isto vrijeme, pojedinci su se dosjetili ponijeti monitore pa paralelno pratiti sve odjednom. Euforija koja je zavladala na Rujevici teško se može prepričati, a tek kada je helikopter s osam godina čekanim peharom krenuo prema Rijeci…

Slavila je Rijeka, dugo u noć. Kakva nedjelja za hrvatski nogomet, ali kakva i za Đalovića, na svim životnim razinama. No, bila je to, rekosmo, samo jedna od brojnih pobjeda, kako nogometnih tako i privatnih, zbog kojih ovaj 42-godišnjak može reći da je posljednjih nekoliko mjeseci napokon posložio sve u životu. Još nesnimljeni film o njegovu životu zasigurno bi imao nastavak, jer se već za Đalovićevu stručnost, ali prije svega predanost nogometu, otimaju agenti najvećih svjetskih klubova, no eto kako bi, otprilike, izgledao prvi dio.

Rajska divljina

Baš onako kako treba, obilježen sportom i sportski, bez ijedne mrlje, bez ijednog skandala, samo s hektolitrima znoja i tisućama kilometara, kako u nogama tako i u strateškim promišljanjima, zbog kojih malo kad spava. Priča bi počela 29. listopada 1982. u Bijelom Polju, gradu od ni četrdeset tisuća duša na zabačenom sjeveroistoku Crne Gore, gradiću blizu – pa da prostite, ničega posebnog, osim crnogorske prirodne divljine. Možda je baš ta rajska divljina u kojoj je odrastao nacrtala prve obrise karaktera Radomira Đalovića, zbog čije su igre, kako na terenu tako i kao trenera, nogomet počeli gledati i mnogi koji su od njega odustali. Nije dugo trebalo, samo trinaest godina od rođenja, da Đalović spozna što mu je svrha na ovome svijetu.

Tek završivši osnovnu školu, zaputio se iz zabačenog crnogorskog raja u prijestolnicu bivše države, u golemi Beograd, gdje nitko nije poznavao njega, a najmanje on nekoga. Napustio je rodni dom u kojem je odrastao uz brata Šćepana i Vuka, dvojicu nogometnih fanatika. Znao je samo loptu, a voljela je i ona Đalovića. Nogomet je on u lokalnom bjelopoljskom Jedinstvu savladao još kao dječak, no dolazak novog tisućljeća obilježio ga je jer prelazi u beogradsku Crvenu zvezdu i već u prvoj sezoni igra u čak 14 utakmica te postiže dva pogotka. Bio je to prvi jasan znak da na ovog mladića treba pripaziti.

“Došao sam kao dijete s 13 godina iz Bijelog Polja. Sam, nikoga nisam znao u Beogradu, svi su mi ostali u Bijelom Polju, i bilo je teških trenutaka. Ali to me je izgradilo kao čovjeka. Živio sam pet godina u onoj baraci preko puta Marakane kod pekare Kruna, s Nemanjom Vidićem, bili smo prijatelji, kao i sva djeca koja dođu sa strane u Zvezdu. Vidić je tada bio mršav, nije imao razvijena prsa, ali je uvijek bio striktan i posvećeno trenirao. Stekao sam ondje mnogo prijatelja, trenirale su me legende poput Duleta Savića, Vojina Lazarevića, Mileta Jovina, Kuleta Aćimovića, Zvonka Radića i brojni drugi. Vojkan Melić bio je direktor škole. Mnogi iz te generacije danas grade trenerske karijere: Aleksandar Luković, Jovan Damjanović, Slavoljub Đorđević, Žarko Lazetić, ja…”, ispričao je lani u jednom od rijetkih “životnih intervjua”.

Samo nogomet

Iako on to tada nije nikako mogao znati, pa bi se vjerojatno nasmijao i da mu je osobno Nostradamus prišapnuo da će se na vrh nogometnog Olimpa popeti u Hrvatskoj, u tamo nekoj Rijeci, upravo je debi u Zvezdi bio presudan da se sve to dogodi. Jer, unatoč dobroj igri, Zvezda Đaloviću nije davala prevelike šanse. Imali su tada, reći će i sam, puno bolju momčad, klub je bio na vrhuncu, a trener današnjeg hrvatskog prvaka bio je “na listi za pozajmice”. A on, kako je rekao, “mlad i nestrpljiv”, pa to nije mogao podnijeti. I dobro da nije, dobro za nas i naš nogomet, jer će već 2002. Đalović iz Bijelog Polja, nakon Zvezde i Železnika, doći u “beli Zagreb grad”, u NK Zagreb, i ostati tu sve do 2006.

“U jednom trenutku NK Železnik htio me poslati na pozajmicu u Dorćol, imao sam probu u Zenici, a stiže i poziv prvaka Hrvatske. Kad sam potpisao za Zagreb, bio sam prvi igrač poslije rata koji je došao u Hrvatsku. Imao sam 18,5 godina i dvije i pol sezone nosio sam dres Zagreba, koji je sezonu prije postao prvak Hrvatske. Prvi i jedini put u klupskoj povijesti. Pokojni otac rekao je da sam biram i nije me sputavao. Zagreb je bilo nešto najbolje što mi se moglo dogoditi”, prisjetio se Đalović.

Njegov brat Šćepan u nedavnom je razgovoru za Večernji rekao kako se u Bijelom Polju govorilo da je on i bolji nogometaš od njega, ali su ga ozljede spriječile da dalje nastupa. No bratske zavade nikada nije bilo, jedino je majka Miroslavka morala, i sa svojih sedam desetljeća još mora, u kući stalno slušati samo o nogometu. S 50 golova u 72 nastupa Đalović tako u kratkom roku postaje jedan od najtraženijih napadača u regiji. Počinje tada njegova nezaustavljiva igračka karijera. Sezona 2005./2006. donosi mu posudbu u njemačku Arminiu Bielefeld (29 nastupa, 7 golova), a zatim se ističe u Turskoj u redovima Kayseri Erciyesspora, gdje zabija 19 pogodaka u 31 utakmici.

Osobno zasićenje

Povratak na Jadran ostvaruje 2007. transferom u HNK Rijeka. U ljeto 2008. Đalović potpisuje za Rapid București, no nakon sezone vraća se na posudbu u Rijeku, a potom i trajno u ljeto 2010. Poslije hrvatske lige slijede angažmani u Rusiji (Amkar Perm), Iranu (Sepahan), Kini (Shanghai Shenxin) i Tajlandu (BEC-Tero Sasana i Bangkok FC), gdje i dalje potvrđuje status pouzdanog golgetera. Zaključne godine igračke karijere proveo je u crnogorskim klubovima Budućnost Podgorica, Rudar Pljevlja, OFK Titograd i Grbalj, gdje je do 2020. ukupno zabilježio više od 350 nastupa i više od 180 golova u klupskim natjecanjima.

Na međunarodnoj sceni Đalović je najprije nastupao za U-21 reprezentaciju Srbije i Crne Gore. Nakon osamostaljenja Crne Gore debi ostvaruje u listopadu 2007. protiv Estonije, a do studenoga 2011. odigrava 26 utakmica za seniorsku selekciju, postigavši 7 golova. Tim je učinkom šesti najbolji strijelac u povijesti crnogorske reprezentacije. Njegov zadnji nastup za Crnu Goru bio je u kvalifikacijama za Euro 2012. protiv Češke u studenome 2011., nakon čega, kako je sam objasnio, odlučuje okončati reprezentativnu karijeru iz osobnih razloga. Nikada nije rekao koji su to osobni razlozi, no dao je naslutiti da u toj priči nije bilo nikakvih skandala, svađa niti da je odluka o njegovu izlasku bila išta više od osobnog zasićenja. Sam je izjavio da se povlači iz reprezentacije jer osjeća da je dao svoj maksimum i da je vrijeme za mlađe igrače.

U intervjuima koji su uslijedili Đalović je ostao suzdržan, rekavši da nije riječ ni o čemu dramatičnom – jednostavno osobna odluka povezana i s njegovom profesionalnom situacijom (česte selidbe i transferi) te fokusom na klupsku karijeru u tom razdoblju (tada je igrao u inozemstvu, što je uključivalo duža putovanja i otežanu dostupnost za reprezentativna okupljanja). Po završetku igranja Đalović ostaje na Kantridi, od lipnja 2022. kao pomoćni trener, a 13. kolovoza 2024. službeno je imenovan glavnim trenerom prve momčadi HNK Rijeka, naslijedivši Željka Sopića. Iako mu je to bio prvi samostalni trenerski angažman, već na početku sezone pokazao je sposobnost motiviranja igrača i taktičke prilagodbe, što su istaknuli i sportski komentatori te navijači.

Normalan slijed

Kao igrač, Đalović je bio poznat po brzini, atleticizmu i preciznosti u završnici, često se ističući izvanrednim ubačajima i atraktivnim volejima. Prijelazom na klupu zadržao je pristup “borca” – sportski novinari često ga uspoređuju s Gattusom zbog strasti i radne etike – a to se baš snažno odražavalo u ljepoti Rijeke koja je pod njegovim vodstvom naglo procvjetala. Hrvatski derbiji, poznati i izvan granica Hrvatske kao ne naročito atraktivni, postali su odjednom dinamični, istovremeno agresivni i elegantni, igra se nogomet kakav dugo na ovim prostorima nije viđen.

Suigrači i pomoćni treneri hvale Đalovićevu sposobnost da stvori pozitivnu atmosferu, drži visoke standarde discipline te prepoznaje individualne talente u momčadi. No, prije svega, Đalović se pokazao i kao lojalan, hrabar i pošten čovjek. Svoju odanost Rijeci dokazao je i kada je odlučio ostati u klubu u trenutku odlaska Sergeja Jakirovića u Dinamo. Jakirovića su častili i časte epitetima poput “izdajice” i najomraženijeg čovjeka u Rijeci, a Đalović u toj priči pokazuje iznimno rijetku vrlinu – skromnost pred pohlepom, lojalnost pred novčanikom.

Tijekom ljeta 2023. privremeno je preuzeo vođenje momčadi, jedini iz stručnog stožera koji je tada ostao u klubu. Klub se preko noći srušio i sručio na Đalovićeva pleća, a iako mu se sigurno smiješila ozbiljna financijska kompenzacija da i on u Dinamo ode u sklopu tog paketa, odlučio je ostati i podnijeti teret, pa što bilo. Moglo bi se reći, bacio se na glavu. Bio je to potez koji mu Rijeka nikada neće zaboraviti. A tek sada, kada pod Đalovićem cijeli grad slavi drugu titulu hrvatskog prvaka u povijesti HNL-a… On, pak, s druge strane, Jakiroviću odlazak nikada nije (barem javno) zamjerio.

Rijeka došla do druge krune, golčinu nije zasjenila ni tučnjava: I Dinamo je profitirao

Nikad bahat

“Jakirović je moj prijatelj i ostvario je odličan rezultat. Naravno, družili smo se i izvan nogometnog terena. I on je želio da s njim idemo svi, od Salatovića, Ivančića, Roguljića… No osjećao sam se da bih izdao ljude u Rijeci jer sam došao u klub prije njega i oni su mi dali priliku. Iako meni ni na kraj pameti nije bilo hoću li nekoga time kupiti ili ne. To je za mene bio normalan slijed. Vjerujte mi, da je došao i Manchester City, meni to ne bi bila opcija. Drugačije je. Rijeka je uvijek bila svoja, nekad manje, nekad više. Otkako je došao predsjednik Mišković, Rijeka je ojačala klupski identitet i bori se za važne stvari.

Naravno da to sve utječe na lokalno stanovništvo. Ovdje igrač neće dobiti novac kao u Hajduku ili Dinamu, ali živi u prelijepom i mirnom gradu, ima odlične uvjete za trening i obiteljsku atmosferu. Tada igrači daju i više od realnih mogućnosti. Uz maksimalan rad, dođeš u situaciju da se boriš protiv klubova koji imaju budžete po 50 ili 60 milijuna eura…”, rekao je Đalović nedavno.Sve otkako je trener, Đalović je, pričala su i njegova braća, prijatelji, svi koji s njime dijele više od poznanstva, “živio Rijeku”. I uza sve, što mu i javnost uvijek nagrađuje, pomalo samozatajan, nikad bahat, nikad neugodan, zahvalan na svim prilikama koje su mu pružene.

Đalovićev put od lokalnog dječaka u Bijelom Polju do trenera vrhunske momčadi hrvatskog prvenstva inspiracija je mnogima u regiji. Njegova karijera pokazuje kako se rad, prilagodljivost i profesionalizam mogu isplatiti — bilo kao strijelac u više europskih i azijskih liga, bilo kao trener koji hrabro preuzima odgovornost bez dugogodišnje trenerske prošlosti. Bez obzira na buduće rezultate, Radomir Đalović već je ostavio neizbrisiv trag na nogometnoj karti Hrvatske i Crne Gore. No film s početka priče tu nije gotov. Kad se smiri slavlje na Kantridi, treba hladne glave odlučiti što će i kako dalje.

Prkosni gen

Posijedio je malo ovih mjeseci, ne treba se tomu čuditi zna li se da hrvatski nogomet ne pamti ovako “ludu” sezonu, ali svaka sijeda vlas Đaloviću danas dobro stoji. Život mu nikad nije bio ljepši. Iako o privatnom dijelu uvijek šuti, oni koji ga znaju kažu kako itekako ima razloga za slavlje na više razina, jer je uspio izvojevati poslovne i privatne uspjehe. Možda zbog toga malo manje (ili nimalo) spava, akcije u glavi crta i dok su mu oči zatvorene, kažu nam uz smijeh oni s kojima dijeli dobro i zlo, no mala je to žrtva za tako velika životna postignuća čovjeka koji je u zenitu života.

“Trener bez mrlje, vitez naših života, junak doba u kojem je novac uništio sve, pa i nogomet, čovjek koji nam je vratio vjeru da se požrtvovnost i hrabrost isplati”, sve su to superlativi u kojima novinari, komentatori, navijači Rijeke, ali – mora se priznati – i Hajduka i Dinama odaju počast Đaloviću. “Da mi je netko rekao da će nas prije ove posljednje konferencije za medije jedna pobjeda dijeliti od naslova prvaka, dao bih sve u životu i bio bih presretan. Zbog toga sam ponosan i sretan, prije svega zato što vodim ovakvu momčad kakvu imam iza sebe, ljude i igrače koji su ostvarili izvanredan rezultat i kojima čestitam na tome. Ali u životu se pamte samo pobjednici. Svi to znamo i toga smo svjesni”, rekao je Đalović.

Itekako smo svjesni, ali i ponosni, što je baš naša Hrvatska i naša Rijeka dala svoju ljubav talentiranom dječaku iz Crne Gore, a on to stostruko vratio upisavši se zlatnim slovima u knjigu povijesti hrvatskog nogometa. I da danas zaključi da mu je dosta, pa objesi i kopačke i trenersku palicu o klin, otvori neku tvrtku i uživa u čarima obiteljskog života, baš nitko mu to ne bi mogao zamjeriti. No neće prkosni crnogorski gen iz njega sigurno. Bila to Rijeka ili neki drugi klub, Hrvatska ili neka druga svjetska nogometna velesila, Đalović će nakon ove sezone za pamćenje zasigurno još neko vrijeme ostati u nogometu.