Na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Hrvatski sabor je 10. lipnja 1687. godine, jednoglasnom odlukom, proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva. U Protokolu tog zasjedanja nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst:
“Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”
Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine kao zaštitnika bolesnih i umirućih te uzoru obiteljskog života. U sjevernu Hrvatsku ovaj običaj donijeli su isusovci u 17. stoljeću, ali svijest o tome da je sv. Josip zaštitnik Hrvatske nije osobito zaživjela u narodu, na što podsjeća u svom pismo iz 1940. godine nadbiskup Alojzije Stepinac koji blagdan sv. Josipa uzdiže na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije.
Hrvati uskoro slave veliku obljetnicu kraljevstva: Ovako je Srbin umalo postao hrvatski kralj
Na sveca ponovo podsjećaju hrvatski biskupi 1972. godine na zasjedanju u Splitu koji naglašavaju da je odluka Sabora iz 1687. godine i dalje na snazi jer sv. Josip nije zaštitnik nekog apstraktnog Hrvatskog Kraljevstva nego cijelog hrvatskog naroda.
Sabor je, inače, 2025. proglasio godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva kao podsjetnik na godinu krunjenja prvoga hrvatskog kralja Tomislava te njegovo priznanje iz Vatikana, čime je i utemeljena naša državnost. S početkom Hrvatskog Kraljevstva, koje je pripadalo zapadnom kršćanskom nasljeđu, na hrvatskim se prostorima pojavljuju prvi dokumentirani navodi o glagoljici i crkvenoslavenskom jeziku u bogoslužju, koji će u idućim stoljećima postati kulturnim i identitetskim obilježjem Hrvata.
Hrvatsko nacionalno svetište sv. Josipa nalazi se u staroj karlovačkoj župi Sv. Marije Snježne na Dubovcu. U neovisnoj Hrvatskoj 14. srpnja 2008. godine na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je reljef kao trajan spomen na odluku iz 1687., a blagoslovio ga je pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić.

