Kao što netko duhovito reče, Milu Kekina bi trebalo češće hapsiti. I to samo kako bi mu zatitralo u smjeru inspiracije i verbalnih figura, otkad je solo karijera nadomjestak raspadu Hladnog Piva.
Nakon medijske epizode iz ladice političke karijere njegove supruge Ivane kao najbliže suradnice ‘Možemo’ kadra i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, self proclaimed isto punkera, valjalo se potpuno oporaviti kreativom. Tu Mile sasma dobro pliva, jer se opet pokazuje vještim verbalistom i liričarem koji na rubu sarkazma i duhovitog pseudokomentara opisuje svojih pola godine medijskih razvlačenja. Doduše, s pozicije žrtve. Premda, teško da će njegova autorska perspektiva naći dovoljan broj palaca gore, ne samo iz političkih polariziranja.
S obzirom na to da nas ne zanimaju dnevnopolitička moženja i konteksti mimo vezanih za nastanak pjesme, igre riječima su zabavne kad ih izvodi ovako vješt rimoranilac. Stvar je instrumentalno Hladno Pivo iz post ‘Šamar’ faze i gitaristički riff i gotovo repersko nabrajanje do refrena samo vuku na onu buntovniju i žešću stranu koju je posljednjim albumom i nježnim đoniranjem podosta zatirao. Njegovo ljubavno pismo Zagrebu s ljevije strane i socijalno svjesnije strane, doduše itekako dobrostojećeg pučkog tribuna. Hajku, ako su je i vodili, vodili su nepismeni. A Ilica i Marica su cure za neke druge šetače, i šaptače revoluciji. Mile Kekin to odavna više nije. Tek pjesnik, jako dobar pjesnik i spretan liričar kojem riff daleko bolje stoji nego Baretu doduše.
Ocjena: 7.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube