Anne Ratte-Polle je njemačka glumica za koju sam prvi put čula sasvim slučajno, na letu za Porto. Uzela sam časopis Emotion iz džepa sjedala ispred sebe i pročitala intervju koji me zaustavio. Bez spektakla, bez velikih riječi. Kratko, jasno i direktno. Slučajno sam ga pročitala, a namjerno zapamtila. Zbog kolumni, um mi je konstantno u potrazi sam za pričama o ženama čiji stavovi nisu umotani u savjetnički ton. Anne govori jednostavno, a pri tom precizno. U intervjuu je spomenula desni ekstremizam, bijes, smrt roditelja, odrastanje, otpornost. Sve su to teme o kojima rijetko tko progovara bez zadrške, a još rjeđe bez poziranja. Zato sam je odlučila istražiti.
Glumica čiji govor nisu mogli utišati
Prvo par faktografskih rečenica o njoj. Ratte-Polle je kazališna, filmska i televizijska glumica, rođena 1974. u Cloppenburgu. Studij je započela na učiteljskom fakultetu, ali se
prebacila na glumu i školovala u Rostocku. Roditelji nisu bili sretni zbog odabira te karijere, ali što je tu je, nisu je niti zaustavljali. Karijeru je počela u kazalištu, s ulogama u Effi Briest i Macbethu. Od 2013. radi kao slobodna umjetnica u vodećim kazalištima u Njemačkoj i Švicarskoj. Na televiziji i filmu prisutna je od 2000., poznata iz serije Dark (jedna od meni najdražih njemačkih serija na Netflixu) i filma Es gilt das gesprochene Wort, za koji je dobila Bavarsku filmsku nagradu i nominaciju za Njemačku filmsku nagradu.
Upravo na dodjeli te nagrade održala je govor koji je prerastao u metaforički čin otpora, o kojem se priča, kada se priča o njoj. Naime, govorila je dulje nego što je bilo predviđeno, pa su organizatori pustili glazbu kako bi je prekinuli. Nije stala. Kad je mikrofon počeo padati, kleknula je, zatim legla na pod i dovršila što je htjela reći. Na kraju su joj ugasili mikrofon. Govor nije bio (samo) o njoj, nego i o stvarima koje smatra društveno važnima. Posebno na tom kraju zbog čega nije odustala. Rekla je kako se nada da dvadesete ovog stoljeća neće ponovno skliznuti u netrpeljivost i ekstremizam. Metaforički naravno, no strah od migranata i mržnja prema strancima ‘druge boje’ je trenutno posvuda hrana nekih ekstremno desnih umova. Sama znam takve, a vjerujem i mnogi drugi i užasavam se doba u kojem bi mogli biti upravitelji struktura naših života.
Anne Ratte-Polle ne simulira, već prenosi iskustvo, ranjivost i djelovanje
Pet godina kasnije, dakle u intervju koji sam čitala u avionu, u istom tonu govori o strahu od normalizacije radikalne desnice i mogućnosti da kultura opet bude cenzurirana. Ako to postane dominantna matrica, svi koji nisu ‘po pravilima’ bit će ponovno proglašeni društveno nepoželjnima. Pritom se u tom intervjuu ne postavlja iznad vremena u kojem živi. Govori o otpornosti, o distanci od straha, o potrebi da ostanemo povezani sa sobom i
drugima, o tome kako ju je pomijenila smrt roditelja. Ne teoretizira, već iznosi vlastitu
praksu. U svijetu u kojem se sve više glumi, a sve manje živi, Ratte-Polle ne simulira, već
prenosi iskustvo, ranjivost i djelovanje. Zato mi je njezin glas bio važan. Zato sam taj intervju sačuvala, točnije istrgnula stranice iz časopisa i ponijela sa sobom. Ne zato što je savršeno napisan, nego zato što ne pokušava ništa prodati. Zbog načina kojim govori o stvarima koje najčešće ostaju po strani. Ne hvali se, ne prodaje osobnost kao robu, živi život koji podučava svojim primjerom. Možda sa zato i stala na tom intervjuu, razmišljala i pročitala ga još nekoliko puta. U vremenu neprekidne samoprezentacije, bilo je osvježavajuće pročitati nešto što je bilo jednostavno i iskreno.
Možda se nikada nećete susresti s njezinim imenom. Možda nikada nećete pogledati film u
kojem glumi. I to je u redu. Nisam pisala ovu kolumnu kako bih vas uvjerila da je Anne
Ratte-Polle važna glumica. Pisala sam zato što me taj jedan intervju podsjetio koliko se iz
iskrenih, nenametljivih rečenica može naučiti, o drugima, ali i o sebi. Ponekad nas dotakne
ono na što nismo ni računali. To se meni dogodilo. Bilo mi je dosadno na letu, listala sam sve što sam pronašla. I zato vrijedi čitati tuđe intervjue. Ne zbog biografskih podataka, već zbog podteksta. Zbog tona glasa koji se osjeti između redaka. Jer tuđa priča može postati važna točka prepoznavanja – ako joj damo prostor.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube