Car koji je Njemačku posvađao sa svima i gurnuo svijet u smjeru ratova i katastrofe

POSLJEDNJI njemački car rodio se 1859. godine u Potsdamu u Pruskoj. Tijekom njegovog djetinjstva odigrali su se ključni politički i vojni događaji koji su rezultirati ujedinjenom njemačkom državom. To je bilo vrijeme Otta von Bismarcka, konzervativnog i čvrstog kancelara koji je svojim djelovanjem postao živuća legenda. Vilim II. postaje car na današnji dan 1888. godine, a ta je godina ostala upamćena u njemačkoj povijesti kao godina trojice careva.

Vilim II. rodio se nakon komplikacija pri porodu i tijekom cijelog svog života imao je fizičku deformaciju. Njegova lijeva ruka bila je vrlo slaba i znatno kraća od desne. Mladi Vilim trudit će se na slikama uvijek sakriti ovaj nedostatak. 

Iracionalni car opsjednut vojskom

Budući njemački car bio je zaluđen pruskom militarističkom tradicijom. Volio je boraviti među vojnim licima, sudjelovati na vojnim vježbama i diskutirati vojnu prošlost. Nisu ga zanimale liberalne ideje koje su dolazile iz njegove obitelji iz Engleske te engleske kraljice Viktorije, njegove bake. Baka je doduše voljela svog unuka, koliko god je on kao dječak bio čudan. U jednom incidentu prijetio je da će pucati na svog ujaka pred gomilom ljudi, a Viktoriji su to ipak prešutjeli.

Vilim je bio iracionalan, strastven i nepromišljen, a mnogi su se u Njemačkoj pitali o budućnosti svoje zemlje pod unukom aktualnog cara. No nije trebalo brinuti. Nakon smrti starog kralja Vilima I. na vlast dolazi ionako njegov sin Fridrik III., testirani i iskusni vojni car koji je sudjelovao u ratu protiv Austrije i Francuske. Međutim, Fridrik umire nakon tri mjeseca od raka grla i na prijestolje stiže impulzivni Vilim II.

Tako su 1888. godine na njemačkom prijestolju sjedila trojica careva. Vilim II. preuzeo je dužnost i odmah se bacio u izgradnju njemačke mornarice. Smatrao je da će velika mornarica biti jasan pokazatelj da je Njemačka najjača zemlja u Europi. Ta vijest zabrinula je Britance koji su uživali u pomorskoj hegemoniji stoljećima. Pojava Njemačkog Carstva u Europi bila je veliki problem koji Britanci nisu znali riješiti. Zato su se sve više približavali Francuskoj.

U isto vrijeme, stari Otto von Bismarck, koji još uvijek djeluje kao kancelar, donosi neke nove odluke koje se tiču suzbijanja socijalističkih aktivnosti u zemlji. Vilim II., kojemu je već bilo dosta starog manipulativnog kancelara, odlučuje mu dati otkaz kako bi ga se napokon riješio.

Odveo zemlju u propast

Početkom 20. stoljeća Vilim II. radi gotovo sve moguće da se diplomatski izolira od ostalih lidera Europe. U intervjuu za engleske novine dao je arogantnu i bahatu izjavu koja je naljutila ne samo Britance već i mnoge Nijemce. Vilim II. potaknuo je marokansku krizu protiveći se francuskom utjecaju u Maroku, što je dodatno zbližilo Britance i Francuze.

1914. godine počinje Prvi svjetski rat, a Vilim II. želi se brzo riješiti Francuske kako bi se kasnije mogao fokusirati na Sovjetski Savez. Ova strategija poznata je i kao Schlieffenov plan. Međutim, radi logističkih problema i jačeg otpora od očekivanog, Francuska nije pala, a na zapadu je počeo rovovski rat koji je izgladnio Njemačku do 1918. kada je Vilim II. abdicirao.

Njemačka je proglašena glavnim krivcem za rat, oduzet joj je teritorij i nije mogla stacionirati svoju vojsku u najbogatijim regijama. Vojska je također reducirana na tek simboličan broj od 100.000, a isto tako zemlja je morala plaćati ogromne reparacije koje su joj zamrznule ekonomiju i odvele ju u bankrot.

Car bježi u Nizozemsku gdje je ostao do kraja života. Određeno je da mu se sudi za ratne zločine, no Nizozemska ga je odbila izručiti. Američki predsjednik Woodrow Wilson smatrao je da je tako i bolje, jer bi pogubljenje ili zatvorska kazna za njemačkog cara bio potez koji bi izazvao još više netrpeljivosti njemačkog naroda prema Antanti. Ipak, to nije bilo dosta – njemački narod izabrao je Hitlera za kancelara samo 15 godina kasnije.

Vilim je umro 1941. godine, ali ne prije nego što je naredio da ga se pokopa u Nizozemskoj, a ne u Njemačkoj. Premda ga je Hitler htio pokopati u njegovoj rodnoj zemlji, Vilim II. se protivio nacistima govoreći da je Hitler od njegove profesionalne vojske napravio uličnu bandu. Njegov grob nalazi se u Doornu, gdje je živio nakon abdikacije s njemačkog prijestolja.