Nekad, u doba komunističkog mraka – sjetit će se preživjeli – u Dalmaciji se to zvalo “pivanje pisama”. Prekaljeni jugoslavenski policajci duha bez greške su prepoznavali pjesme koje se pjevaju kad se “pjevaju pjesme” i vrlo ih precizno razlikovali od običnih. Pjevanjem pjesama” općenito se nazivalo, jasno, pjevanje “nacionalističkih i reakcionarnih pjesama”, budnica i davorija što su prizivale predkomunističku povijest i izrijekom spominjale Hrvate, Srbe i ostale naše narode i narodnosti, zajedno s pripadajućim hrvatskim, srpskim i ostalim nacionalnim pridjevima.
Prije nekoliko dana – samo posljednji primjer – u Splitu je, kao i u ostatku države, svečano obilježen Dan antifašističke borbe, i pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta održan je tradicionalni koncert ženskog zbora Marjanke, koje su, kao i svake godine, otpjevale koloplet antifašističkih pjesama bez ijedne antifašističke pjesme. Iz Pjevačkog društva Marjanke objasnili su kako nitko iz gradskih vlasti nije uvjetovao repertoar, već su antifašističke pjesme na koncertu povodom Dana antifašističke borbe odlučile izostaviti zbog – straha.
Ostvaren je tako jugoslavenski komunističke ideal: nema formalne zabrane, nema marice i pendreka, ima samo razvijene svijesti radnih ljudi i građana. Netko bi, istina, tu svijest nazvao i “strahom”, ali to je već lingvističko pitanje. Po prilici kao i “pivanje pisama”. Boris Dežulović za Novosti.