Talijanska premijerka Giorgia Meloni, kojoj su mnogi davali “nekoliko mjeseci” vlasti, ne samo da se održala nego danas slovi kao istinski lider Europske unije. Kako je to moguće kada je šefica vlade europske zemlje poznate po nestabilnosti došla na funkciju uz brojne optužbe da podržava fašizam, da u krugu svojih najbližih suradnika ima neofašista i da je prijetnja Italiji unutar Europske unije? Mnogo se toga promijenilo u Europi od vremena kada je Meloni postala premijerka. Čak je i njezin šef diplomacije Antonio Tajani “promijenio ploču” pa sada u vladi predstavlja čvrsto sidro Italije u Europskoj uniji i poziva premijerku da se ne distancira previše od saveznika iz Bruxellesa jer bi time ugrozila i sebe i mogla “završiti u irelevantnosti”.
A gospođa Meloni danas uspješno pleše između Europe i Amerike i lako otvara Trumpova vrata, dok to mnogim europskim liderima, pogotovo onima koji predstavljaju EU, nije moguće. “Moramo imati hrabrosti igrati vodeću ulogu za mir, u Europi, u Ukrajini i na Bliskom istoku”, poziva Tajani, dok se Meloni diskretno distancirala od Pariza i Londona u svakodnevnoj europskoj “kuhinji” u vrućim temama vanjske politike. Meloni nije otputovala nedavno u Kijev, gdje su bili europski lideri, oprezna je prema politici koju vodi francuski predsjednik Emmanuel Macron, a i dalje slovi kao liderica uspavane Europske unije. Kako je to moguće? Poznato je da Meloni svoje političke korijene vuče iz postfašističkog Talijanskog socijalnog pokreta, pa je na neki način izgradila dvostruki politički identitet. Odmaknula se od prošlosti i pokazuje umjereno lice u svijetu, a kod kuće uspješno provodi tvrdolinijaški smjer.
Na međunarodnoj razini čvrsto stoji iza NATO-a i ima jasan stav o Ukrajini, iako je u prošlosti imala nježne riječi i za Putina. “Meloni je morala proći kroz ušicu igle kako bi unaprijedila svoj konzervativni program bez osuđivanja talijanske javnosti. I zasad uspijeva. U zemlji u kojoj su kabineti i pozitivne ocjene odobravanja obično kratkog vijeka, Meloni postaje rijedak primjer stabilnosti”, konstatiraju politički analitičari i zaključuju da Talijani nisu oduševljeni svojom premijerkom, ali je zasad neće mijenjati. Njezin je kabinet među najdugovječnijima u talijanskoj povijesti. Ta dugovječnost nije samo plod sreće ili okolnosti. Meloni je uspjela održati utjecaj svojih obožavatelja na desnici, kao i mlaku podršku šire, umjerenije javnosti, politikama i izjavama koje su dovoljno desničarske da udovolje prvima, a da ne otuđe druge.
Jaka i uspješna
U Italiji uspješno gura zakone koji se mogu tumačiti kao skretanje udesno, kao što je onaj o sigurnosti koji treba pooštriti kazne za prosvjednike, ima rezerviran stav prema imigrantima, a uspješno drži i disciplinira državnu televiziju RAI. Dovoljno da čvrsto drži vlast u zemlji. Njemački mediji o njoj pišu: “Jak lider, uspješan.” Na društvenim mrežama može se pročitati: “Vratila je snagu Italiji, vratila je zemlju u krug onih u svijetu koje odlučuju.”
Često se postavlja pitanje kako su tako brzo i uspješno “kliknuli” Meloni i Donald Trump, koji više-manje prezire sve europske lidere. Talijanska konzervativka dijeli dio Trumpove nacionalističke ideologije, ali vještije i lukavije. Izborila se za ulogu posrednika između Europe i Amerike, s ciljem da svojoj zemlji osigura najbolji tretman, jer Italija mnoge svoje proizvode izvozi u SAD. Najviši dužnosnici Europske unije teško se sastaju sa svojim američkim kolegama. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, nije mogla razgovarati s predsjednikom Trumpom otkako je ponovno preuzeo dužnost, unatoč pokušajima.
Nacionalni čelnici imali su više sreće, barem u osvajanju publike. Francuski predsjednik Emmanuel Macron, britanski čelnik Keir Starmer i irski premijer Michael Martin sastali su se s Trumpom u Ovalnom uredu. A Meloni su vrata bila otvorena. I ostaju otvorena. Emmanuel Macron svakako je u najtežoj situaciji u Europi jer je sada istaknut kao vođa Europske unije, dok Nijemci, druga lokomotiva koja bi trebala vući ujedinjeni Stari kontinent, još nemaju pravog lidera. U Europi koja luta, Macron koristi trenutak, naglašava Katarina Porter, dopisnica New York Timesa.
Trump ide na plan B, stigao novi preokret: Ovo još nikad nije viđeno, to nitko nije očekivao
Distanciran i arogantan
“Nepopularni predsjednik, kojeg su kritičari dugo ismijavali kao distanciranog i arogantnog, izgleda da će posljednje tri godine svoga mandata provesti kao hromi patak na vrhu nestabilne vlade koju je sam stvorio. Francuski predsjednik, za kojeg se činilo da je na rubu da nestane, sada je svakodnevno na naslovnicama novina. Macron je više puta okupljao europske čelnike u Parizu, žurio se u Washington, a kasnije u London, te općenito postao središnja točka europskih napora da stane na vlastite noge.”
I zaista, mnogo se toga vrti oko Macrona, on prijeti Moskvi, neki kažu “praznom puškom”, održava prijateljske veze sa Zelenskim, inzistira na uvođenju dodatnih sankcija Rusiji, održava kakvu takvu komunikaciju s Trumpom. Macronova priča o europskim vojnicima u Ukrajini sada se razrađuje kao moguća, a Macron po mnogim mišljenjima preuzima uloge vođe. “Ulazimo u novo doba, mir više nije zajamčen na našem kontinentu. Želim vjerovati da će Sjedinjene Države ostati uz nas, ali moramo biti spremni ako se to ne dogodi”, izjavljuje francuski predsjednik, a na meti je kritika – prije svega iz Italije – da nudi europske snage u Ukrajini prije nego što se savjetovao sa svojim europskim partnerima.
Opet, Giorgia Meloni igra svoju ulogu, ne mnogo udaljenu od Europe, ali blisku i sa Sjedinjenim Državama. Lukavo. A Macron tek treba potvrditi krije li se iza njega snaga lidera ili su to samo pucnjevi u prazno. Friedrich Merz nije slavno započeo kancelarski mandat, još se ne zna tko mu je podmetnuo nogu i što to znači za budućnost ove vlade. Koalicija je startala s međusobnim prepirkama, što znači da će kancelar imati puno posla kod kuće, pa je pitanje koliko će biti usredotočen na europske poslove. Koji bi zapravo trebali biti u fokusu.
Nedostižna kancelarka
“Svijet je u takvom kaosu da se kancelar mora puno više brinuti o vanjskoj politici nego posljednjih godina i desetljeća”, tvrdi Merz, koji je već bio u Parizu, Varšavi, Bruxellesu i Kijevu. Nakon posjeta Kijevu Merz je zauzeo isti stav kao i francuski predsjednik Emmanuel Macron te je pozvao Rusiju na prekid vatre. Kancelar je rekao da je dobar znak što ruska strana sada signalizira spremnost za razgovor, ali da to nije dovoljno.
Njemački kancelar ima vrlo težak posao, a za vratom mu je i krajnja desnica. Dok je trajala stanka nakon vlade Olafa Scholza, razbuktali su se problemi, a mora pokazati Europi i svijetu da je Njemačka spremna preuzeti vodeću ulogu kakvu nije vidjela od vremena Angele Merkel. Merz istovremeno mora zatvoriti njemačke granice za imigrante, ali i održati sliku da Europa bez granica još živi. Novi kancelar također mora usvojiti zakon kojim će se novoposuđeni novac trošiti za vojsku, za poboljšanja infrastrukture i za inicijative za borbu protiv klimatskih promjena. Partneri iz Europske unije pitaju se hoće li Merz sve moći progurati i koliko će ostati na čelu vlade. Odgovor naravno nije moguće dati jer sve ovisi o događajima koji slijede i koji velikom brzinom mijenjaju okolnosti i u europskoj politici.
“Ova vlada započinje u ekstremnoj nestabilnosti”, rekao je Bernd Baumann, zastupnik AfD-a. “I ostat će nestabilna. To je suprotno od onoga što Njemačkoj treba.” Nitko danas nema kategorični odgovor na pitanje u kojem smjeru ide Europa. U Njemačkoj se tvornice automobila prenamjenjuju u obrambene svrhe, u Britaniji američki akademici čekaju u redu za poslove. “Dok političari diljem svijeta pokušavaju shvatiti kako najbolje zaštititi svoje zemlje od Trumpove hirovite politike, jedina konstanta u svim njihovim kalkulacijama za budućnost jest smanjena američka uloga u njihovim zemljama”, konstatira The Guardian.
Početak kraja života kakav smo dosad poznavali: Trump je uništio svijet, a to ni ne zna
Digitalna stagnacija
“Ideja da SAD napusti zapadnu Europu bila je nezamisliva čak i prije deset godina, jer njihova uloga ondje također osigurava širi američki utjecaj u svijetu”, kaže Phillip Ayoub, profesor međunarodnih odnosa na University Collegeu u Londonu. “Postoji komparativna prednost jakih saveza, čine vas bogatijima u trgovini i sigurnijima jer odvraćaju druge sile.” O budućnosti Europe razmišlja se i u Hrvatskoj, pa su na nedavno održanim konferencijama o tome govorili i istaknuti poslovni ljudi, čiji biznisi u mnogočemu ovise i o prilikama koje vladaju u Europi.
Dok Kina i Rusija grade vlastita digitalna okruženja neovisna o SAD-u, Europa stagnira, čulo se na konferencijama, a prevladava stav da Europa danas nema viziju, pa ni vođe koji bi bili na visini zadataka. Slično razmišljanje kao i u cijelom svijetu. “Uzroci krize političkog vodstva u EU-u su višestruki. S druge strane, ideje za novo političko vodstvo manjkave su. Umjesto vaganja dobrog i lošeg političkog vodstva, pitanje bi trebalo biti što čini stabilno, na krize otporno političko vodstvo”, smatra austrijska analitičarka Ulrike Reisner.
“Trenutno se politička elita u Europskoj uniji bavi pronalaženjem i suočavanjem s pretpostavljenim uzrocima navodne političke krize. Postaje očito da predstavnici političkog vodstva EU-a zauzimaju perspektivu koja nije određena samo institucionalnim i normativnim uvjetima nego i namijenjena zaštiti ovog status quo. Međutim, ova ograničena perspektiva dovodi do nedostatka održivosti, što rezultira nedostatkom političkih ideja i rješenja, posebno u slučaju vrlo složenih izazova. Politički vođe tada su često skloni iracionalnom ponašanju, u kojem pitanja vjere i moralnih sudova imaju prednost nad racionalnim argumentima.”
Novi konzervativizam
U raznim državama članicama EU-a može se primijetiti da se u političkom vodstvu širi novi oblik konzervativizma, smatraju mnogi analitičari. Protagonisti su prije svega zabrinuti za zadržavanje moći i osiguranje postojećih međusobnih odnosa s mrežama elita. S jedne strane, to dovodi do nakupljanja upravljačkih struktura, što je često povezano s vrlo sporom ili nepostojećom kulturom donošenja odluka. Osim toga, političko vodstvo u nekim državama EU-a djeluje prema načelima upravljanja zahtjevima: zahtjevi protiv konkurenata provode se koliko god je to moguće, a zahtjevi trećih strana se odbijaju što je učinkovitije moguće. To je karakteristično i za Macrona i za druge europske lidere.
Ni političko vodstvo EU-a ni pravni sustavi EU-a i država članica nisu bili spremni za brzi tehnološki razvoj posljednja tri desetljeća. Postignuća digitalizacije omogućuju političkim i nepolitičkim vođama razmjenu ideja i donošenje odluka diljem svijeta, i to u nekoliko sekundi, stav je profesorice Reisner. Sve su to elementi koji, kada se zajedno poslože, dovode do odgovora zašto Europa nema stav koji se cijeni u svijetu i zašto europski lideri više spašavaju vlastitu kožu u svojim zemljama, a manje doprinose tomu da Europa ponovno bude autoritet.
U mnogočemu to je i razlog sadašnjeg odnosa Donalda Trumpa, koji se doduše mijenja iz dana u dan, ali je konstanta prezir prema Europi i europskim liderima. Vođe i analitičari slažu se da se Europa nalazi na prekretnici. Europske vlade i institucije Europske unije potaknute su na djelovanje Trumpovim kaosom. Gotovo svi govori čelnika sada obećavaju predanost jačanju i osiguravanju toga da se europski kontinent može bolje brinuti o sebi. Ali, zar se dramatične promjene mogu dogoditi bez pravih, odvažnih lidera s vizijom?
Promjena razmišljanja
Ne mogu. Otvoreno pitanje koje visi u uzburkanom geopolitičkom zraku jest hoće li europske vlade i EU kolektivno s vremenom prijeći s minimalističkih na maksimalističke verzije prekretnice u regiji. Europa koja postoji i njezini sadašnji lideri nisu potrebni za budućnost Europe. Ako bi europske vlade i EU slijedili svoje tvrdnje da kontinentu treba povijesna promjena, morali bi razmotriti robusniji, fleksibilniji i demokratskiji oblik integracije. Prebacivanje arhitekture europskog poretka u novu fazu zahtijevalo bi radikalno redizajniran politički i sigurnosni savez koji daleko nadilazi današnji uski fokus na vojnu mobilizaciju, stav je analitičara.
Ekstrema desnica profitira iz nedefinirane situacije
Sve ono što se sada događa ide u korist ekstremne europske desnice. Ona čeka svoj trenutak i čini se da će ga i dočekati. Gospodarstva stagniraju, vlade su nepopularne, a napori da se krajnja desnica drži podalje od koalicijskih vlada jedva da se održavaju. Sada, kako to vide kritičari, čelnici žele trošiti novac na obuzdavanje Rusije, umjesto da pomažu svojim građanima. Sada stranke krajnje desnice i krajnje ljevice osjećaju miris krvi, pišu mediji.
Macron koristi rat u Ukrajini kako bi “opravdao uništenje socijalne države”, napisao je jedan desničarski zastupnik na X-u. Smanjenje socijalnih usluga u korist obrane je “psihoza”, rekao je vođa jednog od najmoćnijih francuskih sindikata. Nije zato čudno što u anketama uvjerljivo vodi Marine Le Pen prije novih predsjedničkih izbora u Francuskoj. Europu čekaju i promjene među političarima koji su je dosad vodili. Neće to biti ugodne promjene, možda neće donijeti ništa dobro, ali će biti – promjene.
U Varšavi se boje odlaska američke vojske iz zemlje
Potresena Trumpom, Putinom i ratom u Ukrajini, Poljska ponovno osjeća tjeskobu zbog napuštanja od Sjedinjenih Država, komentiraju politički analitičari. “U desetljećima nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., Poljska je možda najviše postala proamerička zemlja u Europi. Pridružila se NATO-u 1999., u njoj se nalazi oko 10.000 američkih vojnika i imala je ogromne koristi od američke političke i vojne potpore. Sada, u samo nekoliko vrtoglavih mjeseci, Poljska se počela suočavati s novim dobom, s novim tjeskobama”, piše Steven Erlanger, dobar poznavatelj prilika u toj zemlji.
Sve više preuzima vodeću ulogu u Europskoj uniji, povećavajući već značajne vojne izdatke i organizirajući program obuke običnih građana u civilnoj obrani po švicarskom modelu. Također upozorava ostale zemlje Europe da i one moraju plaćati više za vlastitu sigurnost jer Sjedinjene Države pod Trumpom više nisu spremne plaćati toliki dio računa. Sigurnost je glavna tema, koja će dominirati na predstojećim predsjedničkim izborima u toj zemlji. Poljski premijer Donald Tusk izjavio je, s obzirom na “duboku promjenu američke geopolitike”, da bi Europa “bila sigurnija kad bi imala vlastiti nuklearni arsenal”. Izjava je šokirala mnoge. “Vidimo kako nam arhitektura globalne sigurnosti i globalnog gospodarstva drhti pod nogama, a mi smo zemlja koja je imala ogromne koristi od globalizacije i zapadne solidarnosti”, rekao je Radoslaw Sikorski, poljski ministar vanjskih poslova i bivši ministar obrane. “Sada se zemlje poput Poljske, koja je posebno ranjiva zbog svojih dugih granica s Ukrajinom i Bjelorusijom, suočavaju s novim izazovima koji nas čine nervoznima.” Svi se u Poljskoj boje zbog najave Donalda Trumpa da će povući američke vojnike iz Europe.
Europski čelnici spremni su na to da Amerikanci povuku dio svojih vojnika, ali ne sve. “Odlazak američkih trupa poslao bi signal Rusiji da je ovo siva zona za Washington”, rekao je Michal Baranowski, visoki dužnosnik koji radi na obrambenoj industrijskoj strategiji u poljskom ministarstvu gospodarskog razvoja i tehnologije. “A mi Poljaci više nikada nećemo živjeti u sivoj zoni. I ne bi trebalo biti sivih zona ni u Europskoj uniji.”