Poljska, članica Europske unije i NATO-a, prolazi kroz najambiciozniju vojnu modernizaciju u svojoj povijesti. U godini u kojoj je većina zemalja članica EU-a još daleko od ispunjenja NATO-ova cilja od dva posto bruto domaćeg proizvoda za obranu, Poljska najavljuje povećanje izdvajanja za obranu od nevjerojatnih 4,7 posto BDP-a u 2025.
To je više nego dvostruko iznad NATO-ova standarda i daleko ispred bilo koje druge europske zemlje. Ta odluka nije politička gesta, već konkretna i sustavna transformacija obrambenog aparata, koja Poljsku vodi prema tome da postane najsnažnija kopnena sila kontinentalne Europe.
No Poljska, pa i zbog svoga geografskog položaja, postaje sve važnija članica EU-a, što zbog rastuće vojne moći, što zbog svog (geo)političkog utjecaja, u kojem veliku ulogu ima podrška američkog predsjednika Donalda Trumpa konzervativnim političarima u toj zemlji. Poljski plan modernizacije vojske temelji se na strategiji nacionalne sigurnosti iz 2020., a kulminira programima “Technika”, “Wisła”, “Narew” i “Homar”.
Opsežni programi
Oni obuhvaćaju sve segmente obrane: od protuzračne i proturaketne obrane do mehaniziranih i oklopnih snaga. Poljska je već naručila više od 1000 tenkova K2 Black Panther iz Južne Koreje, više od 600 samohodnih haubica K9 Thunder, te više desetaka višecijevnih raketnih sustava K239 Chunmoo. Time se jasno odmiče od sovjetske ostavštine u naoružanju i prelazi na zapadnu, tehnološki superiorniju vojnu opremu. Suradnja s Južnom Korejom samo je dio šire slike.
Sjedinjene Američke Države i Poljska potpisale su 2020. bilateralni obrambeni sporazum (EDCA) kojim se omogućuje stacioniranje oko 10.000 američkih vojnika na poljskom tlu. Poljska je u međuvremenu nabavila 250 tenkova M1A2 Abrams SEP V3 i 32 višenamjenska borbena zrakoplova F-35 Lightning II. Time je postala jedina država istočne Europe koja posjeduje tu generaciju borbenih aviona. Prema izvješću instituta IISS iz 2024., Poljska je prema ukupnoj vatrenoj moći već pretekla tradicionalno jake europske vojske poput talijanske i španjolske, a po broju borbenih vozila i tenkova približava se francuskoj vojsci.
S obzirom na tempo isporuka i ugovorene poslove, do 2026. mogla bi imati više tenkova nego Njemačka, Francuska i Italija zajedno. U sklopu inicijative “Tarcza Wschód” (Istočni štit), Varšava je pokrenula program osiguravanja svojih istočnih granica s Bjelorusijom, Ukrajinom i Rusijom (Kalinjingrad). Riječ je o masivnom infrastrukturnom i vojnosigurnosnom projektu koji uključuje izgradnju fortifikacija, protutenkovskih prepreka, elektroničkog nadzora i modernih logističkih baza. Novi zakon o nacionalnoj obrani, usvojen 2022., omogućio je neograničeno povećanje broja vojnika i mobilizacijskih kapaciteta. Plan je povećati stalni sastav vojske sa sadašnjih oko 200.000 na više od 300.000 pripadnika do kraja desetljeća.
Vojna obveza
Uvedena je obvezna osnovna vojna obuka za sve mlade građane, s ciljem stvaranja široke mobilizacijske baze. Sve te mjere jasno pokazuju: Poljska ne gradi vojsku za simboliku ili političke bodove. Ona se sustavno priprema da postane središnji obrambeni stup istočnog krila NATO-a, te istovremeno najjača konvencionalna vojna sila EU-a. S obzirom na to da Europska unija još nije stvorila funkcionalnu zajedničku vojsku, Poljska sve više popunjava vakuum europske obrane, što je može učiniti ključnim akterom buduće europske sigurnosne arhitekture.
Povijest Poljske oblikovana je njezinim geografskim položajem između Njemačke i Rusije, dviju velikih sila koje su više puta krojile njezine granice, identitet i političku sudbinu. Danas se, međutim, taj geografski “poljski usud” pretvara u geopolitičku prednost. Kao država na istočnom rubu Europske unije i NATO-a, Poljska postaje nezaobilazan akter u europskoj sigurnosnoj i strateškoj arhitekturi. Upravo taj položaj, uz vojnu modernizaciju, čini Poljsku sve važnijom u očima zapadnih saveznika – osobito u svjetlu rata u Ukrajini.
Inicijativa Lublinski trokut (Lublin Triangle), pokrenuta 2020. godine, trilateralna je suradnja Poljske, Ukrajine i Litve s ciljem jačanja političke, vojne i gospodarske koordinacije u regiji. Poljska se tu pozicionira kao politički tutor Ukrajine, posredujući između Kijeva i Bruxellesa, ali i kao vojni sponzor – većina oružja koje stiže u Ukrajinu sa zapada prolazi upravo preko poljskog teritorija, dok Varšava obučava tisuće ukrajinskih vojnika i sudjeluje u obnavljanju ukrajinske infrastrukture. Uz to, Poljska je jedan od ključnih inicijatora Inicijative triju mora (Three Seas Initiative), koja okuplja 12 država između Jadrana, Baltika i Crnog mora.
Smanjili ovisnost
Zanimljivo je da su glavni pokretači te inicijative bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i njezin bivši poljski kolega Andrzej Duda, a nije naodmet reći ni da Inicijativom trenutno predsjeda Hrvatska. Njezin je cilj poboljšanje energetske, digitalne i prometne povezanosti srednje i istočne Europe. Iako nominalno ekonomska platforma, Inicijativa triju mora u praksi ima snažnu geopolitičku komponentu jer smanjuje ovisnost o Njemačkoj i staroj jezgri EU-a te otvara prostor za dublju suradnju s SAD-om. Poljska, kao najveća članica Inicijative, ima ambiciju predvoditi taj “novi istok” Europe.
Američka podrška Poljskoj u sklopu te inicijative nije slučajna – Washington već godinama gura koncept “Intermariuma”, koji u Varšavi vidi partnera za balansiranje utjecaja Berlina i Pariza unutar EU-a, ali i protutežu ruskom ekspanzionizmu. Trumpova administracija izravno je podupirala tu ideju, a iako je Bidenova vanjska politika bila formalno multilateralna, strateški ciljevi ostali su isti. Poljska je, zbog svoje stabilnosti i vojne angažiranosti, percipirana kao “američki nosač aviona na kopnu” u središnjoj Europi. Pritom valja istaknuti da ona nije samo tranzitna točka za oružje nego i aktivna vojna logistička platforma. Na njezinu se teritoriju nalazi jedna od najvećih NATO-ovih baza za istočnu Europu, u Powidzu, te logistički centri za isporuku američke vojne opreme. Ta vojna infrastruktura učvršćuje njezin strateški značaj.
Osim toga, Poljska se snažno angažira i u domeni kibernetičkog ratovanja i sigurnosti. Osnovan je Nacionalni centar za sigurnost kibernetičkog prostora (NCBC), a suradnja s američkom Nacionalnom sigurnosnom agencijom (NSA) i europskom policijskom agencijom EUROPOL-om rapidno se širi. Time Varšava razvija kapacitete za hibridne prijetnje – od digitalnih napada do informacijske borbe – koje su ključan aspekt modernog ratovanja. Sve to čini Poljsku ne samo vojno relevantnom nego i geopolitički nezaobilaznom.
Kibernetičko ratovanje
Za razliku od mnogih zapadnoeuropskih članica koje se oslanjaju na simboliku i minimalne vojne doprinose, Poljska gradi “tvrdo kuhanu realpolitiku” baziranu na oružju, infrastrukturi i mrežama savezništva. Dok je vojne i geostrateške brojke već stavljaju na kartu najvećih europskih sila, prava dinamika moći često se odvija u sferi političkih odnosa – kako domaćih tako i vanjskih. Upravo tu dolazimo do ključne točke: politička slika Poljske sve više odražava unutarnju napetost između liberalno-centrističke vlade Donalda Tuska i konzervativnog bivšeg predsjednika Andrzeja Dude koji uživa potporu Donalda Trumpa. Na nedavno održanim predsjedničkim izborima u Poljskoj nacionalistički kandidat Karol Nawrocki pobijedio je centrističkog kandidata Rafała Trzaskowskog s 50,89 posto prema 49,11 posto glasova.
Nawrocki, povjesničar i bivši ravnatelj Instituta nacionalnog sjećanja, bio je kandidat stranke Pravo i pravda (PiS) i imao je podršku bivšeg predsjednika Andrzeja Dude, kao i Donalda Trumpa. U tom trokutu moći – Varšava, Bruxelles, Washington – Poljska igra sofisticiranu igru balansiranja, s ambicijom da postane ne samo vojni nego i politički lider regije. Vlada Donalda Tuska, formirana krajem 2023., ima jasnu proeuropsku i liberalnu orijentaciju. Tusk je dugogodišnji veteran europske politike, bivši predsjednik Europskog vijeća i simbol borbe protiv autoritarnih tendencija prethodne konzervativne vlasti stranke Pravo i pravda (PiS).
Njegova administracija fokusirana je na obnovu odnosa s Bruxellesom, depolitizaciju pravosuđa te povratak Poljske kao kredibilnog partnera unutar struktura EU-a. U vojnom smislu, iako ne mijenja smjer masovne modernizacije, Tusk želi veću koordinaciju s europskim partnerima i veći naglasak na zajedničke obrambene projekte unutar Unije. Ova tijesna pobjeda nacionalista na predsjedničkim izborima značajan je izazov za proeuropsku vladu premijera Donalda Tuska, čije su reforme već bile ograničene vetima prethodnog predsjednika Dude.
Poljska je odlučna! Od SAD-a kupuje vrijedne krstareće projektile
Dvostruka linija
S obzirom na ovlasti predsjednika u Poljskoj, uključujući pravo veta na zakone i utjecaj na vanjsku politiku, očekuje se da će Nawrocki koristiti svoju poziciju kako bi promicao konzervativne vrijednosti i ograničio strane utjecaje, što bi moglo zakomplicirati odnose Varšave i Bruxellesa. Pobjeda Nawrockog također odražava rastuću političku polarizaciju u Poljskoj i jačanje nacionalističkih snaga u regiji.
Njegova kampanja naglašavala je suverenitet, tradicionalne vrijednosti i skepticizam prema daljnjoj integraciji s EU-om, što bi moglo utjecati na buduće smjerove poljske unutarnje i vanjske politike. S obzirom na ove promjene, Poljska se suočava s izazovom balansiranja između svojih proeuropskih težnji i rastućih nacionalističkih tendencija, što će imati značajne implikacije na njezinu ulogu u EU-u i NATO-u. S druge strane, Duda je više puta podržao ideju trajne američke vojne prisutnosti u Poljskoj, čak i predlagao osnivanje baze pod imenom “Fort Trump”. Njegova politika više se oslanja na bilateralne odnose sa SAD-om nego na zajedničke europske mehanizme sigurnosti. Ova dvostruka linija vanjske politike – jedna vezana uz Bruxelles, druga uz Washington – čini Poljsku svojevrsnim političkim čvorištem.
Trumpova prva administracija Poljsku je već vidjela kao ključnog saveznika u Europi, kako u kontekstu NATO-a tako i u projektima energetske neovisnosti poput isporuke LNG plina i podrške Inicijativi triju mora. Za razliku od odnosa s Njemačkom i Francuskom, koje je često kritizirao, Trump je Varšavu hvalio zbog vojne potrošnje i borbe protiv ruskog utjecaja. Povratak takve administracije znači novi vjetar u leđa bilateralnim odnosima – možda čak i neovisan o trenutnoj vladi.
Funkcionalna dinamika
Važno je napomenuti da se u tom kontekstu pojavljuje i mogućnost korištenja mehanizma SAFE (Security Assistance Foreign Engagements), koji je prošlog mjeseca usvojen kao budući format sigurnosnog partnerstva europskih saveznika. O tom, 150 milijardi eura vrijednom mehanizmu u koji bi se trebala i mogla uključiti i Hrvatska, detaljno smo izvijestili u prošlom broju. Poljska, kao država koja već ispunjava sve uvjete – ima visoku vojnu potrošnju, strateški položaj i političku volju – prva je kandidatkinja za takav oblik bilateralnog sigurnosnog jamstva izvan okvira NATO-a.
Unutarnje političke tenzije između vlade i predsjednika ne destabiliziraju zemlju, nego stvaraju kompleksnu, ali funkcionalnu dinamiku, smatraju neki analitičari. Vlada koristi europske mehanizme kako bi osigurala sredstva i političku podršku, dok predsjednik gradi stratešku dubinu partnerstvom s Amerikom. Takva politička scena omogućuje Poljskoj da igra na dvije ploče istovremeno – kao istaknuti član EU-a i kao preferirani američki saveznik u regiji. Važno je naglasiti da se ni EU ni SAD ne protive toj ambivalentnosti, naprotiv, obje strane vide korist u jakom i angažiranom partneru koji djeluje kao spona između dvaju političkih i sigurnosnih svjetova. To Poljsku čini jedinstvenom u europskoj arhitekturi moći, državom koja nije samo geografski nego i politički most dvaju sustava.
Dok se Europa suočava s neizvjesnim razvojem sukoba u Ukrajini koji traje već više od tri godine, povratkom hladnoratovske retorike i potencijalnim tenzijama na Balkanu, Baltiku i Kavkazu, nameće se pitanje može li Poljska preuzeti vodeću ulogu u oblikovanju nove sigurnosne arhitekture kontinenta. Prema aktualnim trendovima, ne samo da može nego to i čini.
Poljska ima sve veće apetite: Nabavljaju još borbenih aviona, ranije kupili helikoptere i tenkove
Lider u energetici
Međutim, ono što Poljsku razlikuje od npr. Njemačke ili Francuske nije samo vojna potrošnja nego i geostrateška pozicija i volja za djelovanjem. Poljska graniči s Ukrajinom, Bjelorusijom i ruskom enklavom Kalinjingradom – u vojnom smislu, ona je prva linija obrane europskog prostora. Njezina uključenost u sigurnosne politike nije teorijska, već operativna – primjerice, Poljska je bila ključni logistički centar za transfer oružja Ukrajini i među prvima je poslala vlastite tenkove Leopard 2 Kijevu.
Osim vojnog aspekta, Poljska se afirmira i kao regionalni lider u energetici. LNG terminal u Świnoujściu, novi naftovodi koji zaobilaze Rusiju te uvoz američkog plina omogućili su joj da smanji ovisnost o ruskim energentima i postane izvoznik sigurnosti prema susjedima. Inicijativa Triju mora osnažuje tu poziciju, čineći Poljsku središnjim čvorištem energetskih i prometnih koridora između Baltika, Jadrana i Crnog mora. Kao ključna članica tzv. Bukureštanske devetorke, Poljska također predvodi glasove istočne Europe u NATO-u, tražeći snažniju vojnu prisutnost na svojem teritoriju i veću otpornost na hibridne prijetnje – od kibernetičkih napada do dezinformacijskih kampanja. U tom kontekstu, Poljska planira do 2026. osnovati i novu vojnu komponentu – tzv. Digitalnu legiju, koja će okupljati stručnjake za kibernetičku sigurnost, UI obranu i informacijsko ratovanje.
Uloga Poljske u budućim krizama mogla bi biti presudna. Dođe li do eskalacije sukoba na Baltiku (Litva, Latvija, Estonija), ona bi bila logistički i vojno obavezna braniti tzv. koridor Suwalki – uski pojas koji povezuje Litvu s ostatkom NATO-ova teritorija. Isto vrijedi i za moguće destabilizacije u Moldaviji ili Gruziji, gdje se sve više govori o ruskom malignom utjecaju. Konačno, važno je istaknuti da Poljska ne pretendira na liderstvo u imperijalnom smislu, već se pozicionira kao čuvar rubnih vrijednosti EU-a i NATO-a – obrane, suvereniteta, energetike i tehnološke otpornosti. S obzirom na promjenjivu prirodu globalnih savezništva i mogući povratak multipolarnog svijeta, Poljska bi se mogla profilirati kao ključno središte koordinacije između zapadnih saveznika i istočnog europskog bojišta.
Poljska želi postati strateški kompas EU-a
Poljska ne teži biti novi Berlin ili Pariz, nego nešto drugo – nova Varšava: glavni grad europske sigurnosti. Neke to podsjeća na važnost koju je Jugoslavija imala tijekom hladnog rata, a to je bila upravo vojna i geopolitička pozicija “tampon-zone” ili mosta između Istoka i Zapada, pozicija koju je Jugoslavija vrlo dobro koristila. Vojnosigurnosna i politička situacija danas možda jest kudikamo drugačija, ali geografija se ne mijenja (osim silom, kao što to pokušava Rusija u Ukrajini), zbog čega nije naodmet u neke buduće analize uključiti i sve važniju poziciju Hrvatske kao snažnog lidera EU-a na Balkanu. No sada nam je u fokusu Poljska koja, ostane li na sadašnjoj putanji, s realnim ulaganjima i političkom voljom, može 2030. postati ne samo najjača vojna sila EU-a nego i njezin strateški kompas.
Tolerancija je luksuz koji si EU više ne može priuštiti
Migracije ponovno postaju ključno političko bojište u Europskoj uniji. S jedne strane stoje liberalne članice Europske unije poput Njemačke, Francuske, Švedske ili Nizozemske, koje i dalje naginju otvorenosti i integraciji. S druge – konzervativne vlade poput onih u Poljskoj, Mađarskoj i donekle Češkoj, koje inzistiraju na zatvorenim granicama, nacionalnom suverenitetu i “zaštiti identiteta”. Prve se suočavaju s velikim brojem nasilnih zločina, uključujući i napade na stanovnike na ulicama, gdje se često u ulozi počinitelja pojavljuju bilo migranti bilo legalni došljaci, katkada čak i potomci nedovoljno integriranih migranata. Politički, ali i s aspekta poštovanja ljudskih prava, ovo je izuzetno delikatno pitanje, no biračima diljem Europe sve važnije, što rezultira rastom popularnosti desnice te njezinih konzervativnih i tradicionalnih vrijednosti u pojedinim zemljama EU-a.
No iza retorike i ideologije stoji ključno pitanje: koji se pristup migracijama pokazao uspješnijim? Je li došlo vrijeme da se Bruxelles okrene istočnoj logici kako bi spasio zapadnu stvarnost? Prema podacima Eurostata, Njemačka je od 2015. primila više od dva milijuna tražitelja azila, dok Francuska i Švedska zajedno prelaze milijun. Istovremeno, Poljska, Mađarska i druge istočne članice odbile su kvote i zadržale stroge granične kontrole, iako su primile ogroman broj ukrajinskih izbjeglica – no to su, u percepciji vlasti, “kulturno kompatibilni” ljudi. Rezultat? Zapadne se zemlje sve više suočavaju s getoizacijom, porastom kriminala u migrantskim četvrtima, političkim radikalizmom i rastućim troškovima integracije. Francuski predsjednik Emmanuel Macron suočava se s redovitim neredima u predgrađima (nakon finala Lige prvaka demoliran je dio Pariza, op. a.); u Njemačkoj raste nezadovoljstvo zbog sporog i skupog procesa integracije, a Švedska je prošla kroz niz šokova zbog porasta bandi i pucnjava u gradovima poput Stockholma i Malmöa.
Treći put
S druge strane, konzervativne zemlje – unatoč optužbama za neliberalnost – bilježe veću socijalnu koheziju i nižu razinu etničke napetosti. No cijena je tog “mira” izolacija u europskim forumima, česti sukobi s Bruxellesom te optužbe za diskriminaciju i kršenje ljudskih prava. Ironično, upravo su zemlje koje su najviše zatvorene prema migrantskoj politici Europske unije – poput Poljske i Mađarske – pokazale najveću solidarnost prema Ukrajincima. Poljska je primila više od tri milijuna izbjeglica iz Ukrajine, no ta gesta nije stvorila unutarnje tenzije. Zašto?
Dio odgovora krije se u kulturnoj i vjerskoj bliskosti – no još važnije, u odbijanju da se usvoji ideologija multikulturalizma, prema kojoj sve razlike treba slaviti. Istočna Europa uglavnom zahtijeva asimilaciju, dok zapadni model promovira koegzistenciju različitosti. Jedan put traži prilagodbu, drugi toleranciju. U ekonomskoj sferi, liberalne zemlje i dalje nose težinu Europe: Njemačka i Francuska čine jezgru industrijske i financijske moći. No njihova je reputacija stabilnosti i kontrole nagrizena. U Njemačkoj se AfD uzdiže kao treća sila; u Francuskoj Marine Le Pen i dalje jača. Liberalni modeli gube privlačnost kad izgube kontrolu nad sigurnošću i identitetom. Poljska, iako ekonomski slabija, bilježi relativno visok gospodarski rast, povećava vojni budžet i postaje ključna točka NATO-a na istoku. Konzervativne politike možda ne proizvode spektakularne rezultate, ali stvaraju osjećaj kontrole i predvidljivosti – što birači sve više cijene.
Možda je vrijeme da priznamo da uspješnost migracijske politike ne leži u broju primljenih izbjeglica, nego u načinu upravljanja njima. Liberalne zemlje možda su velikodušne – ali često neučinkovite. Konzervativne su države tvrdokorne – ali dugoročno stabilnije. EU će, htio to priznati ili ne, morati pronaći treći put. Pukotine između istoka i zapada više nisu samo ideološke nego i funkcionalne. Konzervativne članice EU-a, osobito one koje su čvrsto kontrolirale migracije, trenutno prolaze kroz razdoblje političke stabilnosti i društvene kohezije, dok se liberalne nacije sve teže nose s posljedicama vlastitih vrijednosti. Jesu li otvorenost i tolerancija luksuz koji si Europa više ne može priuštiti ili jedini način da dugoročno preživi kao kontinent različitosti?