“Franko, kolekcionar vinila, zaputi se na avanturu kroz bivšu Jugoslaviju kako bi pronašao jedini vinilni zapis koji nedostaje njegovoj kolekciji — singl Ulica Jorgovana / Zlatokosa, jedan od najboljih primjera jugoslavenskog funka. Na putu susreće raznolike likove koje intervjuira kako bi dobio uvid u maniju pretraživanja kutija s vinilima”- šturi je opis filma Funk YU, koji je sve samo ne štur.
Možete ga pogledati na ZagrebDoxu, ali i na plesnoj premijeri koja će se dogoditi u petom mjesecu. Voljeli ili ne voljeli funk – zaplesat će vam se, a možda ćete poželjeti i nabaviti pokoju ploču. Takve su impresije moje malenkosti nakon gledanja.
Razgovarali smo s mladim redateljem Frankom Dujmićem o njegovim razlozima za film Funk YU, privatnoj kolekciji ploča, procesima snimanja filma. Inače, ovo je njegov prvi dugometražni dokumentarni film nakon što je diplomirao na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Autor je nekoliko kratkih eksperimentalnih i animiranih filmova.
TELEGRAM: Autor ste kratkih eksperimentalnih i animiranih filmova, a hibridni dokumentarac Funk YU vaš je prvi dugometražni film. Koliko je nastajao – od inicijalne ideje do premijere?
DUJMIĆ: Funk YU je nastajao dugo, iako ništa neuobičajeno za dokumentarni film – ukupno 7 godina. Krenuo sam s prvotnom idejom i započeo pisati scenarij prije osam godina. Snimanja smo započeli 2019. pa se iduće godine dogodio covid, što je primarni razlog zašto je sama produkcija trajala toliko dugo. Imali smo ambiciozan plan putovanja po svim ex-Yu zemljama te Nizozemskoj. U jednom trenutku mi je želja bila da odemo snimati i u Moskvu. Uglavnom, putovanja smo realizirali koliko smo mogli u pandemijskim uvjetima, dok recimo u Rotterdam na najveći sajam ploča ipak nismo otišli – te su ga godine otkazali zbog covid mjera doslovno večer prije našeg leta.
Paralelno sa snimanjem, montažer Danijel Brlas i ja montirali smo film. Tako bismo, primjerice, smontirali scene s jednog putovanja, vidjeli što nam vizualno nedostaje i onda to planirali za idući blok snimanja. Tako da mogu reći da je film nastajao i razvijao se cijelo vrijeme što sam shvatio da je način rada koji mi najviše odgovara.
Montažu smo završili prije otprilike godinu i pol, te smo tada krenuli u rješavanje glazbenih prava što je, ovdje kod nas u regiji, samo po sebi jedan ep starogrčkih razmjera. No, produkcija je uspjela očistiti sva prava na glazbu i sada mogu reći kako Funk YU ima sjajan soundtrack!
I tako dolazimo do svjetske premijere koju smo imali u listopadu 2024. u Corku, u Irskoj na Indie Cork festivalu gdje je inozemna publika sasvim solidno primila film.
TELEGRAM: Singl Ulica Jorgovana / Zlatokosa, jedan je od najboljih primjera jugoslavenskog funka. Nisam siguran da to šira javnost zna…
DUJMIĆ: Slažem se, iako “Zlatokosu” sve češće sada čujem i na radiju! No, baš iz tog razloga poznate A, i nepoznate B-strane, ona mi je super poslužila kao simbol odnosa šire publike prema toj glazbi. Da parafraziram jednog od sudionika u filmu Woo-Dja koji je napomenuo kako “Ulicu jorgovana” znaju sve naše mame, a “Zlatokosa” ostavlja upitnike iznad glava. I zbog te činjenice, ta ploča je jako filmičan lajtmotiv oko koje se zavrtjela radnja.
Iako je Funk YU prvenstveno priča o odnosu čovjeka i materijalnog, htio sam malo pričati i o funku u Jugoslaviji što je glazbeni žanr za kojeg mi se čini da je bio prilično zanemaren – kako u doba svog nastanka, tako se i danas zanemaruje u nekom analitičkom diskursu. O Novom valu imamo razne knjige, monografije, filmove i znanstvene radove, a o domaćem funku nemamo ništa.
Saša Ćetković/ Telegram
TELEGRAM: Što vas je privlačilo i zadržavalo u funku?
DUJMIĆ: Iako je funk prvenstveno plesna glazba, moram priznati da zapravo ne volim plesati! Ali, u isto vrijeme, funk mi je jako privlačan kao žanr ponajviše zbog “groovea” i bombastične produkcije. Jako volim taj osjećaj ritmičnosti i hipnotičnosti zbog kojeg se mogu izgubiti u tim soničnim pejzažima.
Stilsi iz filma
TELEGRAM: Može mala “anamneza” funk scene u Hrvatskoj, bivšim zemljama?
DUJMIĆ: Nisam toliko dobar poznavalac suvremenih bendova i izvođača, ali ako mislite na DJ scenu, tu mogu reći malo više. Dojma sam da je funk glazba puno popularnija sada nego što je bila u vrijeme svojeg nastanka, pa su žurke koje organiziraju DJ-evi u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani dobro posjećene. Mislim da je u filmu očigledno da se radi o jednoj maloj sceni gdje se svi akteri međusobno poznaju i surađuju što doprinosi prijateljskom ugođaju. Tako da sam se snimajući sa svim sugovornicima osjećao jako ugodno i dobrodošlo.
Scena jest pretrpjela malu štetu, kao i ovaj film, zbog covida, a i dr. Smeđi Šećer, jedan od glavnih aktera se u međuvremenu preselio na daleki sjever, u Finsku – no unatoč tome, publika i dalje želi doći, naplesati se i uživati koliko se može. Svakako bih istaknuo žurke koje rade Tetkine Radosti, prvenstveno u Ljubljani a ponekad i šire te najplesniju žurku u Hrvatskoj – Funk Konferenciju na čijoj ćemo 8. inkarnaciji, 24. svibnja u Petom Kupeu imati i plesnu premijeru Funk YU-a.
Stilsi iz filma
TELEGRAM: “Manija pretraživanja kutija s vinilima” koliko datira kod vas? I neskromno pitanje koje očekuje neskroman odgovor – kako izgleda vaša kolekcija?
DUJMIĆ: Prve sam ploče kupio još u srednjoj školi nakon što sam otkrio stari portable gramofon na bakinom tavanu. Nažalost, gramofon nije radio, pa je preslušavanje ploča ipak malo odgođeno. Kao osobi koja je odrastala uz kazete, CD-e i .mp3 player, ploče su mi predstavljale nešto mistično, nešto s čim se prije nisam nikada susreo. I u usporedbi s CD-om, jako me privlačio i veliki format dizajna omota.
Sve u svemu, jako volim ići na Hrelić, i to ne samo zbog ploča – one su mi trenutno najmanje u fokusu – jer zapravo nikad ne znam na što ću zanimljivo naići. Nekad to može biti zanimljiva knjiga, nekad set tanjura Jugokeramike, stare fotografije ili dokumenti – sve to ima nekakvu priču iza sebe, a meni pomaže da ispričam neku drugu priču.
Što se moje kolekcije tiče, ako bismo uzeli standardnu mjeru količine stvari – 1 tamić – moja kolekcija bi stala na suvozačevo mjesto! Zapravo nemam puno ploča, ali volim misliti kako je moja kolekcija jako probrana u smislu da posjedujem samo albume koji meni osobno znače jako puno.