Matija Dedić je potekao iz legendarne glazbene obitelji – bio je sin kantautora Arsena Dedića i pjevačice Gabi Novak, a vlastiti je put u glazbi trasirao s iznimnim talentom i predanošću. Nakon što je 1997. godine završio studij jazza na prestižnoj Umjetničkoj akademiji u Grazu, pridružio se Boilers Quartetu, a ubrzo potom osnovao i vlastiti sastav – Matija Dedić Trio.
Surađivao s nizom domaćih i svjetskih glazbenika
Tijekom karijere koja je obilovala nastupima i projektima, surađivao je s nizom renomiranih domaćih i svjetskih glazbenika. Među njima su Boško Petrović, Darko Jurković, Tamara Obrovac, ali i inozemna jazz imena poput Bustera Williamsa, Jeffa Ballarda, Lennyja Whitea, Larryja Grenadiera, Antonija Sancheza, Scotta Colleya, Kendricka Scotta, Vicentea Archera, Marka Murphyja i Ignacija Berroe.
Matija je često dijelio pozornicu sa svojom kćeri Lu, a jedan od njihovih posljednjih zajedničkih nastupa održan je početkom svibnja.
Iako je bio prvenstveno vezan uz jazz, Matija je s lakoćom surađivao i s glazbenicima iz drugih žanrova, potvrđujući time svoju glazbenu širinu i osjetljivost za sve oblike izražavanja. Njegov stil karakterizirala je elegancija, suptilnost i iskrena posvećenost svakom tonu.
Pamtit ćemo ga po uspješnim glazbenim suradnjama i izuzetnim autorskim skladbama
Svojim je glazbenim talentom Matija Dedić osvojio publiku diljem Europe, ali i na drugim kontinentima – nastupao je u Brazilu, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Posebno se istaknuo 2002. godine kada je ušao u finale uglednog međunarodnog natjecanja za mlade jazz pijaniste na jazz festivalu u Montreuxu.
INTERVJU: Matija Dedić: Album i projekt Ladies je raritet na ovim glazbenim prostorima
Tijekom karijere objavio je niz autorskih albuma koji su prepoznati i cijenjeni u glazbenim krugovima, među kojima se ističu: Octopussy (1998), Solo/Part 1 (2000), Sentiana (2012), Ligherian Rhapsody (2015) i Dedicated (2017).
Uz vlastite kompozicije, Dedić se s jednakom strašću i osjetljivošću posvećivao interpretacijama djela drugih autora. Tako je na albumu Tempera (2004) dao novo ruho pjesmama Gibonnija, dok je na Kontesi (2010) obradio klasična djela skladateljice Dore Pejačević. Posebno emotivan projekt bio je album Matija svira Arsena (2015), na kojem se glazbom prisjetio svog oca, jednog od najvažnijih kantautora hrvatske glazbene scene.
Bio je umjetnik koji je istovremeno nosio breme velikog glazbenog prezimena i stvarao vlastiti, originalan put – skroman, nenametljiv, ali duboko poštovan u domaćim i međunarodnim glazbenim krugovima. Njegov prerani odlazak ne znači kraj te priče – jer Matijina glazba ostaje, tiha i snažna, kao i on sam.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube