I kao da ne misli stati, kao da iza njega nije već niz najjačih svjetskih i europskih prvenstava, u petak je Ivica Ivić (42) – najviše rangirani kickboxač na svijetu (WAKO) u veteranskoj kategoriji – oko vrata stavio još dva zlata i to na Hungarian World Cupu.
Time je obranio prošlogodišnji dvostruki naslov prvaka, odradio je to s nevjerojatnom lakoćom i još jednom potvrdio da je on doslovno tvornica samo zlatnih odličja.
Velika energija, snažna motivacija i upornost – a onda i nagrade koje je neprijeporno zaslužio. Gotovo kao da smo navikli od njega primati informacije da je palo “još jedno” zlato. Na pitanje će nam potvrditi: “Istina, više od godinu dana nisam imao poraz. Kad bolje razmislim, prije dvije godine sam osvojio broncu na svjetskom prvenstvu i to samo zato što je sudac prekinuo meč jer sam slomio palac…” Gotovo sa sjetom se prisjeća te “mrske” bronce i inatljivo otada niže samo pobjede. Trebao je sekundu-dvije da zbroji sva zlata samo u pola godine: ‘Ček’ da zbrojim…’
15 mečeva ni jedan poraz
Koliko je energije uložio u treninge i pripreme govori i to da je u pola godine odradio 15 mečeva i – nijedan poraz.
Javio nam se nakon turnira u Mađarskoj koji se održava od 12. do 15. lipnja. “Bio je to 30. jubilarni turnir u Mađarskoj. Nikad jači – 3955 natjecatelja iz cijelog svijeta, teško mi je i pobrojati odakle sve – vidio sam borce i iz Japana i Australije. Strašan turnir! Uz Svjetski kup, održavao se i podturnir Hungary Open na kojem su nastupili i moji borci iz kluba Armus, palo je nekoliko brončanih medalja, zadovoljan sam jer je konkurencija i na Hungary Openu bila strašna – 728 natjecatelja. Broncama su se okitili moji nećaci Miguel i Mia, te moji borci Gabrijel Kerepčić i Ante Vulić”, govori nam.
Ivić je sam, kao favorit na Svjetskom kupu, imao tri meča – dva protiv njemačkih boraca te jedan meč protiv Poljaka. Do vrha je došao u dvije discipline i vratio se u Zagreb ponovno s dva zlata.
Ide ljeto i zasluženi predah, ali ponos je tu – iza njega je strašna godina. Iza njega su tri Svjetska kupa – Turska, Italija i sada Mađarska, dva europska kupa – u Grčkoj i Varaždinu, i svaki put s tih natjecanja po dva zlata.
Neuništiv i kao stroj za medalje kaže da ide ljeto i zasluženi mali predah, a onda…
“Ne stajem. Dokad ću se boriti? Dok god budem mogao”, smije se. Volje ima, snage ima, a on za kraj nezaobilazno ne zaboravlja da su dio njegova uspjeha i tim: “Molim vas, velika zahvala pomoćnom treneru Marku Mlinariću koji me pratio u Mađarsku i treneru Marinu Lokasu koji me pripremao za turnire, kao i Josipu Vuliću te Mislavu Vudjanu – bez podrške svih njih ne bismo ovo ostvarili.”
POGLEDAJTE VIDEO Ivić nam je demonstrirao jedan od najatraktivnih borilačkih poteza