Ono što radi Vedrana Rudan jednom će, bude li dobrih i pametnih tumača, biti važno i zanimljivo. Baveći se tabuima, ona radi nekoliko neobično korisnih društvenih poslova. Govori o onom o čemu se šuti. Ona razbija konsenzualne društvene šutnje, ali ne nužno tako da kaže nešto što bi se s etičke, intelektualne ili barem emocionalne strane činilo ispravnim. Ona se oko tabua naprosto razlaje, gnjevno, ludo, briljantno, poput ranih pankera, a neka drugi poslije mirno i razložno govore, ako to znaju.
Nije Zagreb logor samo po tome što je policija Nezavisne države Thompson, kako je Rudan naziva, građane zatočila u njihovim novozagrebačkim stanovima, lišivši ih građanskih sloboda, Zagreb je logor zato što Plenković, Božinović i Jandroković naknadno tvrde da se nije dogodilo ništa, i da su to “samo tri riječi u jednoj pjesmi”. Svašta, Plenkoviću, u tri riječi stane. I “Pička ti materina” i “Srbe na vrbe”, a pjesama također svakakvih ima. Zagreb je logor u kojem trenutačno žive oni koji su kažnjeni jer na lokalnim izborima nisu glasali za HDZ. Zagreb je logor zato što se u Hrvatskom saboru danas slobodno s govornice pozdravlja ustaškim pozdravom. Za takvo što više se ne dijele ni opomene. Tu je sav smisao ovih događaja, ali tu je negdje, suprotiva huljicama, i sav smisao književnosti. Miljenko Jergović za svoj blog.