Uvodno, najnoviji nastavak slavne franšize Jurski Park, naslovljen Jurski Park: Preporod, nije toliko film koliko je digitalni katalog svega što je prethodnih tridesetak godina prepoznato kao uspješan dino-moment. Scarlett Johansson u glavnoj ulozi djeluje kao da je i sama nesigurna je li u SF spektaklu, reklami za sportsku opremu ili soft rebootu koji se samog sebe boji, pokušava iznijeti narativ težak poput amonitovog fosila, ali slične razine emocionalne dubine.
U svijetu u kojem je CGI gotovo neograničen, scenarij Preporoda ponaša se kao da je pisan u pauzama između renderiranja. Dijalozi zvuče kao da su proizvedeni generatorom filmskih fraza: svaki razgovor s Johanssoničinom junakinjom ima isti ritam, ekspoziciju, alarm, rečenica tipa ‘Moramo ga zaustaviti prije nego bude prekasno’, zatim šutnja s pogledom u daljinu. Nema karakterizacije, nema ironije, a što je najgore, nema ni trunke svježine.
Pitanje koje se nameće nakon gledanja nije toliko ‘Kako su ponovno oživjeli dinosaure?’, koliko ‘Kako je moguće da su ovako plošni dijalozi prošli stol proizvodnih i kreativnih revizija, bez da ih itko ospori?’.
Film vrlo brzo prijeđe iz zapanjujuće u zamornu spektakularnost
Likovi su funkcionalni koliko i kutija prve pomoći nakon što vas pregazi velociraptor. Johansson se trudi, ali njezina protagonistica, navodno genetičarka, ekologinja i bivša vojna savjetnica (!) nema niti jedan karakteran luk; osim da iz scene u scenu ponavlja kako se ‘nismo smjeli igrati Boga’. Sporedni likovi uključujući obveznu pametnu tinejdžericu, obitelj za off plot jednako su zamjenjivi kao i njihove rečenice i onaj akcić iz džungle s Rockom i Jackom Blackom, između ostalih kojem se namjerno ne možete sjetiti naslova.
Da, akcijskih scena ima. I da, podvodna potjera za Mosasaurusom je vizualno dojmljiva. Međutim, film vrlo brzo prijeđe iz zapanjujuće u zamornu spektakularnost. Sekvence s mutantima (jer naravno da imamo dino-hibridne čudovišne varijacije) djeluju kao Saturday Night Live skečevi koji su izmakli kontroli. Umjesto straha, izazivaju smijeh. T-Rex, nekoć kralj zastrašujućih scena, ovdje postaje gotovo maskota franšize, karikatura vlastite prijetnje.
Skup, ali mrtav iznutra
Najveći problem nije što Preporod reciklira elemente iz prijašnjih filmova. Problem je što to čini bez ikakvog reinterpretacijskog impulsa. Sve je tu: zatvoreni laboratoriji, bijeg izvan kontrole, djeca u opasnosti, prekasna spoznaja znanstvenika. No ništa od toga nije dramaturški poduprto, već prežvakano bezvoljno, kao da su autori uvjereni da publika traži samo poznate kulise, a ne priču koja ih drži.
Jurski Park: Preporod nije film koji vrijeđa inteligenciju gledatelja, tek pokušaj koji je zaboravio da gledatelj uopće ima inteligenciju, cjelovečernji trailer za nostalgiju bez osjećaja. Ako je Spielbergov original iz 1993. bio manifest ljudske znatiželje i straha pred moći prirode, onda je Preporod samo savršeno oblikovani marketinški skelet – blještav, skup, ali mrtav iznutra.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube