Nisam planirala gledati dokumentarac ‘Moja mama Jayne’, sve dok nisam naletjela na Instagram story Jennifer Aniston i izjavu kako ne može prestati misliti o filmu. Inače, nisam od onih na koje utječu izjave slavnih, ali jesam iz kohorte hipersenzibilnih (da, nakon godina istraživanja i raznih upitnika, potvrđeno), pa u skladu s tim, ni od čega zapletem priču u glavi. I koliko god mi ta Anistonina izjava djelovala kao promocijska, počela sam vrtjeti film o tome koliko razumijemo i kako vidimo svoje mame i koje detalje općenito o svojim precima ne znamo, a zapravo su nas oblikovali baš ti neki detalji. I kako bi izgledao neki moj dokumentarac o obitelji ili barem knjiga. No da ne odem predaleko, kliknula sam na dokumentarac i pogledala kako jedna kći vidi svoju slavnu mater. Što je ta mama bila svijetu, a tko je ona bila Mariski Hargitay, koja taj film i potpisuje.
Potraga za sobom i za izgubljenom majkom
Mariska je imala samo tri i pol godine kad je Jayne Mansfield, njezina majka, poginula u
prometnoj nesreći. Ona i dva brata preživjeli su tu nesreću na zadnjem sjedištu, a Mariska se gotovo ničega ne sjeća iz tih prvih godina. Film je zapravo potraga za majkom koju nije stigla upoznati. Istodobno to je i pokušaj da kroz tragove, sjećanja drugih i vlastitu intuiciju rekonstruira osobu iza platinaste medijske slike.
‘Ako donosite djecu na svijet, vaša prva odgovornost su djeca, bez obzira tko ste’, kaže
Jayne Mansfield na snimci iz arhive, na početku filma, što je ujedno i podtekst, poruka i okvir filma. Potraga za sobom kroz potragu za detaljima iz majčina života. Na tom tragu, film istražuje i prikazuje njezinu osobnost, nasljeđe i ljudsku kompleksnost, sve ono što je ostalo ispod radara medijskih slika i senzacija. Priča se raspliće kroz razgovore s članovima obitelji, Jayne Marie, Miklós (‘Mickey’) Jr., Zoltán i Tony koji s Mariskom slažu fragmente obiteljske priče, fotografije, artefakte, tišine.
Odbacila je priče da bi čula istinu
Kako je odrastala, otac joj je govorio da ne čita knjige o mami jer su, kako je tvrdio, pune laži. Poslušala ga je, nije čitala. Unatoč tome, bila je pod utjecajem slike o majci kakvu su stvorili drugi, mediji, javnost, možda i njezina okolina i te slike se sramila. Počela ju je potiskivati i udaljavati se od nje, kao da ju je htjela odvojiti od vlastitog identiteta. No, kako je gradila vlastitu karijeru, te i sama postala poznata, ljudi su joj počeli slati sjećanja. Stizali su mailovi, pisma, male uspomene, sjećanja koja nisu senzacionalistička ni seksualizirana, detalji koji su u njezinom umu počeli graditi drugačiju sliku majke, intimniju, stvarniju, ljudskiju. Pritom film ne ostaje samo u privatnom. On i raščlanjuje mit. Jayne Mansfield nije bila samo seks-simbol s plavom kosom, visokim glasom i precizno naučenim pozama za fotografe. Film pokušava rastvoriti tu sliku i pokazati ženu koja je svirala violinu, imala diplomu, bila majka, ambiciozna, nježna i gladna priznanja koje nije stizalo jer je upakirana u karikaturu. Film u konačnici sve to pokazuje.
I ne samo to. Prvi put, nakon više od 30 godina, u filmu Mariska javno otkriva kako Mickey
Hargitay nije njezin biološki otac, nego Nelson Sardelli, zabavljač iz Las Vegasa. Tu je tajnu čuvala godinama za sebe, upravo jer nije željela povrijediti Mickeya, koji je nakon majčine
smrti dao sve od sebe ne bi li joj dao roditeljsku ljubav. Film dokumentira njezino suočavanje s tim otkrićem, emocionalnu i identitetsku obradu šoka, a potom procesa prihvaćanja. ‘Vraćam vlastitu priču. O tome je ovdje riječ. 35 godina sam skrivala tu priču. Iz poštovanja prema tati. Ali shvatila sam još nešto: ponekad skrivanje tajne nije nikome na čast. I dugo mi je trebalo dok sam to shvatila,’ kaže Mariska na kraju.
‘Prvi put se vidim u tebi’
I da se vratim za kraj na početnu izjavu Jennifer Aniston o tome kako ne može prestati misliti na film. Film pogađa na više razina. I ja samo dugo vrtjela neke scene u glavi. Jer koliko god znali tko smo i ‘čiji smo’, puno je detalja o najbližima koje ne vidimo ili ne znamo, ili koje površno razumijemo, ili se uopće ne želimo baviti njima. A sve je to dio pozadine naše priče. I oni dijelovi korijena i obiteljske priče koji ostanu u sjeni. U konačnici, ‘Moja mama Jayne’ nije samo o Jayne i o Mariski, nego o svakome koji traga i želi osvijestiti neke detalje mozaika života i prošlosti koji su se utisnuli u njegovu ili njezinu priču. Vrag je uvijek u detalju, a kada shvatimo i prihvatimo detalje, drugačijim pogledom vidimo. Drugačije razumijemo.
‘Većinu života stidjela sam se svoje mame. Osobe koje se nisam sjećala. Osobe čiji glas
nisam željela čuti. Osobe zbog čije sam karijere ja odabrala drugačiji pristup. Osobe koja je
donijela mnogo problematičnih odluka. I ostavila me s gubitkom i tajnama. Ali sa 60 osjećam se drugačije. Prvi put se vidim u tebi. Način na koji se smiješiš. Sad imam i majčinske osjećaje prema tebi. Zatrudnjela si sa 16 godina. Bila si dijete kad si počela karijeru. Totalno te kužim. Shvaćam koliko si povrijeđena sigurno bila. Tražila si nešto što nikada nisi našla. A toliko si toga nosila u sebi. To je osoba koju sada vidim. Vidim tebe, Jayne. Svoju mamu, Jayne. Volim te i nedostaješ mi,’ zadnje su riječi priče ovog filma.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube