ZAVRŠENA je jedinstveno dirljiva, potresna, požrtvovna, vesela, poučna i prije svega priča o ljubavi između oca i djeteta zvana RokOtok. Domagoj Jakopović zvani Ribafish je u čast svog jedinog djeteta, sina Roka koji je 2018. preminuo s 12 godina, u šest godišnjih, točnije ljetnih etapa, preplivao cijeli hrvatski Jadran. Od Dubrovnika do Savudrije.
Ovaj kako god da okreneš ogroman pothvat tim je veći jer Ribafish nije Veljko Rogošić, Michael Phelps ni Dina Levačić, nego sredovječni, ćelavi, škembasti roker i hedonist. Tip na kojeg nećete naletjeti na trailu, škrapingu i maratonu, nego na pub kvizu u Hard Placeu s kokicama u jednoj i pivom u drugoj ruci. Nećete ga vidjeti među trkačima-sektašima i hodačima sa štapovima, nego u prvom redu na koncertu Supersuckersa te na kušanju kupaža finih vina i tranši craft piva.
Najbolji otac kojeg sam upoznao
Ribafish je brucoš zarobljen u tijelu 50 i nešto godišnjaka, ali prije svega Ribafish je najbolji otac kojeg sam upoznao, a osobno sam ga, uživo, upoznao na sprovodu njegovog djeteta. Prije toga sam avanture njega i njegovog Roka pratio na Facebooku i činili su mi se cool otac i sin, s odnosom kakav bi ja htio imati sa svojim sinom ako ga ikad budem imao sreće dobiti.
Onda kada sam ga dobio, žalio sam se Ribafishu u dopisivanju kako žena i ja nigdje ne možemo zbog djeteta jer nemamo baka-servis, a on mi je odmah ponudio da će mi sina, kada god treba čuvat on i Rok te odmah iznio detaljne planove kako će ga sve zabavljati. Nismo to uspjeli realizirati jer ubrzo se dogodila tragedija.
Ona je činilo se okončala realizaciju plana Ribafisha i Roka, bolje reći očevog obećanja sinu, da obiđu sve naseljene hrvatske otoke. Naravno, brodovima i trajektima. Ali onda je u Rokovoj sobi ostala do pola obojana karta Hrvatske s otocima i mjestima koje su on i njegov otac planirali posjetiti zajedno.
Još se nečega sjećam iz vremena dok sam Ribafisha znao samo preko Fejsa. Tamo je svakog ljeta objavljivao Rokov popis 10 stvari koje na praznicima želi napraviti s ocem. Svakog ljeta na spisku je bilo kupanje na Proizdu.
Krasni otočić pred zapadnom stranom Korčule zatim je postao mjesto na kojem je rasut Rokov pepeo, a njegov otac nakon toga je krenuo u ispunjenje obećanja danog sinu. Njih dvojica će proći cijeli hrvatski Jadran i sve naseljene otoke jer što je smrt nasuprot očevog ispunjenja obećanja djetetu.
Samo, Ribafish to nije naumio napraviti trajektima i brodovima, nego plivajući. Od otoka do otoka, od vale do vale. Protiv vjetrova, valova, struja, protiv samog sebe, vlastitih limita, boli, sumnja i strahova, plivajući i 100-tinjak kilometara u mjesec dana.
Podnoseći ekstremne, nezamislive napore i teške ozljede (puknuće mišića, operaciju bruha, stalnu bol u ramenu) uspio je ono za što mu praktično nitko nije davao šanse da će uspjeti. I nije “samo” ispunio obećanje sinu, nego je pri tome u svakom od nebrojenih mjesta u koja je doplivao, umjesto da se onda zasluženo odmori, posvećivao ukupno tisućama djece koja su ga dočekivala.
Očitao lekciju svima nama roditeljima
Držao im je predavanja o ekologiji, s njima čistio plaže i zabavljao ih geocoachingom, ali im je najprije ukazivao na važnost neposrednog druženja, kontakta i zagrljaja među djecom te djecom i roditeljima, umjesto sveprisutnog, zatupljujućeg i destruktivnog terora ekrana i tipkovnica.
Sve to su bile aktivnosti njega i Roka, a sada će te vrijednosti živjeti ne samo u uspomenama, nego u svijesti i djelima djece koja su dočekivala junaka ove priče i ovih ljeta. Ribafish je ostao bez svog djeteta, ali je zatim u sklopu svoje plivačke epopeje pomogao odgojiti tisuće druge djece.
Ribafish je usput očitao lekciju svima nama roditeljima ili konkretno očevima. Biti dobar otac u eri u kojoj moraš kombinirati više poslova da bi se plaćalo više kredita ili naprosto preživjelo te u vremenu potpune nesigurnosti očuvanja poslova funkcionirati pod pritiskom ogromnog stresa i multitaskanja bez pomoći ikoga sa strane oko djece te u eri u kojoj su djeca zbog takvih roditelja postali veći šupci od odraslih, pa su im tehnike i taktike ruganja, izopćavanja i uništavanja druge djece još pogubnije je naizgled nemoguće.
Posebno dodamo li tome govno na vrhu ove toksične torte – buljenje u mobitel kojim po povratku iz bitaka u školi i na poslu pribjegavaju i djeca i roditelji te se tako udaljavaju od onih koji su im najbliži. I bez svega navedenog roditeljstvo (očinstvo) je dovoljno zahtjevno te se često svodi na pokušaje i posebno pogreške, frustracije i (samo)sažaljenje.
Ribafish se nakon svega što je preživio sigurno i više nego svi mi ostali roditelji pita gdje je i što pogriješio, te si prigovara zašto nije napravio nešto bolje i više. Ali zabijanjem zastave na Savudriju izgubio je pravo na to. Zato što dok mnogi očevi govore da bi za svoje dijete preplivali more, Domagoj Jakopović zvani Ribafish je jedini koji je to napravio.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.