Balerina je film koji pokušava jahati na zamahu John Wick franšize, ne donoseći ništa suštinski novo osim promjene spola protagonista. U pitanju je generički akcijski derivat koji koristi vizualnu estetiku i osnovnu mitologiju iz Wickova svijeta kako bi stvorio privid sadržaja tamo gdje ga zapravo nema. Kao što se već kod četvrtog nastavka Wickove sage osjećalo da je narativno sve iscijeđeno do zadnje kapi, Balerina nastavlja tamo gdje je franšiza trebala stati u terminalnoj fazi samoparodije
Film prati Rooney (Ana de Armas), osvetnicu iz baletnog podzemlja koja traži odgovore o smrti svoje obitelji. Nema inovacije ni složenosti, sve se svodi na jednodimenzionalnu premisu: tko ti je to napravio, idi i pobij sve redom. Umjesto narativne napetosti, film se oslanja na stilski manirizam i pseudo-mistične dijaloge o ‘časti’, ‘krvi’ i ‘pravdi’, koji zvuče kao loše prevedeni haiku stihovi sa slomljenog automatskog prevoditelja.
Ana de Armas je glumica s određenom karizmom i neodređenim sposobnostima, što je dokazala u filmovima poput Blonde ili Knives Out, ali ovdje je svedena na lutku koja se kreće kroz koreografirane masakre i čija je fizika u kontri zakonima gravitacije. Iako ulaže trud, sve njene glumačke nijanse potopljene su u scenaristički kalup bez prostora za suptilnost ili dubinu. Balerina želi od nje napraviti novu akcijsku heroinu, no u tome ne uspijeva jer joj ne daje ni lik, ni unutarnji konflikt, ni razlog da je zaista volimo, osim puke ‘cool’ estetike. Otprilike kao Charlize Theron u onom zadnjem akciću kojem ne znate ni ime. Niti ga trebate znati.
Uključivanje likova iz John Wick serijala, uključujući pojavljivanje Keanu Reevesa, je marketing alat a ne organski element. Keanu, notorno drven, ovdje je još beživotniji – jedva funkcionalna figura koja služi samo kao podsjetnik da gledamo ‘nešto iz Wickovog svijeta’ hotelsko-podzemnog pseudo-masonskog kriminalnog mitosa, odavno izgubljene mističnosti karikaturalno jeftine. Sve se ponavlja: rituali, kovanice, tajni kodovi i bezbrojni atentatori u svakom kafiću, ali bez ikakvog smislenog komentara ili metafore. Čak ni nasilje više nije spektakularno, nego zamorno.
Puno dima, nimalo vatre
Vizualno, Balerina ponavlja estetiku Wickova svijeta: neonska svjetla, kišni noćni grad, baletno-ubilačka koreografija. No, sve izgleda kao preslikana PowerPoint prezentacija ranijih filmova, bez duše, bez svježine, bez opravdanja. Nasilje nije osnažujuće ni šokantno, nego proceduralno. Scena slijedi scenu, eksplozija slijedi pucnjavu, bez emocionalne investicije. Kao da je netko igrao video igru na autoplay modu. Redateljski rad je puka funkcionalnost i dosadno repetiranja, dok scenarija nema dalje od plota i taglinea. Film pokušava biti ‘ženskom verzijom Johna Wicka’, ali ne razumije što to znači. Rooney nije stvaran lik, nego projekcija muške fantazije o ženskoj osvetnici. Osnaženost se ovdje ne temelji na emocijama, kontekstu ili stvarnoj motivaciji, nego isključivo na sposobnosti da pobiješ gomilu ljudi u tišini i u šuljastim pokretima. I tu prestaje sve. Balerina promašuje priliku da postane subverzivna, drugačija ili relevantna. Ostaje samo vizualni pandam Wicka s potpeticom.
Balerina je plastični proizvod koji postoji isključivo kao nastavak brenda, a ne kao autorski film. Prazan, predvidiv i generičan, služi isključivo kao eksploatacija jednog ionako prežvakanog svijeta. Ana de Armas zaslužuje bolje, a publika također. Umjesto koreografirane elegije, Balerina je baletna vježba pucanja u prazno, s puno dima, a nimalo vatre.