U Kninu, tradicionalnom mjestu obilježavanja, Hrvatska se priprema za 30. godišnjicu vojno-redarstvene operacije “Oluja”, ključnog događaja koji je označio prekretnicu u Domovinskom ratu. Dok se diljem Hrvatske “Oluja” slavi kao “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” te “Dan hrvatskih branitelja”, u Srbiji se na istu operaciju gleda kao na “pogrom” i simbol egzodusa te patnje srpskog stanovništva. Ova obljetnica, koja će se obilježiti oko 5. kolovoza 2025. godine, ponovno ističe duboke, nepremostive podjele u načinu pamćenja sukoba.
Operacija “Oluja” započela je 4. kolovoza 1995. godine i u samo 85 sati, do 7. kolovoza, uspješno je provedena od strane hrvatskih vojnih i policijskih snaga. Njezin je glavni cilj bio oslobađanje okupiranog područja Krajine, koje je pod srpskom kontrolom bilo od 1991. godine. Ofenziva nije samo dovela do uspostave hrvatskog suvereniteta na tim područjima, već je imala i značajan utjecaj na tijek rata u Bosni i Hercegovini, razbijajući srpsku opsadu Bihaća i omogućujući oslobođenje zapadnih dijelova Bosne.
Ljudske posljedice operacije bile su goleme. Procjenjuje se da je tijekom i neposredno nakon ove kratke, ali intenzivne ofenzive, oko 200.000 Srba napustilo područje Krajine, tražeći utočište u Srbiji. Istodobno, valja podsjetiti da je ranije, tijekom rata, više od 170.000 Hrvata bilo prisiljeno napustiti svoja ognjišta u područjima pod srpskom dominacijom, a srpske su snage počinile stotine zločina nad hrvatskim civilima. Međutim, izvješća hrvatske nevladine organizacije za ljudska prava documenta.hr navode da je tijekom i nakon “Oluje” došlo do pljačke, razaranja i paljenja srpskih kuća i sela te da je ubijeno preko 1000 srpskih civila koji su ostali na tom području. Upravo te suprotstavljene perspektive i činjenice i dalje hrane napetosti i podjele. Dok se u Kninu okuplja hrvatski politički i vojni vrh kako bi održao domoljubne govore, s druge strane, srpski predsjednik Aleksandar Vučić i ove je godine, tijekom komemoracije, ponovio narativ o “Oluji” kao pogromu. Priče poput one Vladimira Kalanja, etničkog Srbina koji se 30 godina nakon bijega vratio u svoje rodno selo Ervenik u ruralnoj Dalmaciji, živo svjedoče o trajnim posljedicama sukoba i izbjeglištva.