Pacijenti sa psihijatrije ispričali: “Držali su me protiv moje volje u bolnici”

MARTINA Barbiš hrvatska je psihologinja i autorica knjige o iskustvima psihijatrijskih pacijenata u bolnicama u Hrvatskoj – “Psihijatrijska hospitalizacija: poštivanje etičkih načela i stigmatizacija”.

Ključni nalazi njenog djela, koji je započeo kao diplomski rad, a u sedam se godina pretvorio u knjigu, bili su da su najlošiji tretman dobili pacijenti sa shizofrenijom i manijom, pacijenti smješteni u zabačenijim bolnicama i ustanovama, te žene. 

O svemu tome razgovarali smo s njom detaljnije u intervjuu koji smo objavili, a u dogovoru s njom objavljujemo dio iz drugog dijela njezine knjige – iskustva koje su ti pacijenti imali na psihijatrijskom liječenju u hrvatskim bolnicama. 

Uz to, fotografije koje objavljujemo ustupila nam je psihologinja, a njih je poslao jedan od sudionika istraživanja. On ih je snimio 2013. i 2014. na zatvorenom odjelu KZP Vrapče tijekom svog liječenja te upozoravamo da se radi o uznemirujućem sadržaju. 

Pacijent s dijagnozom u vezi s alkoholom – KBC Sestre Milosrdnice

“Kod jedne sam liječnice osjetio da joj je stvarno stalo da mi pomogne da sagledam moj stvarni problem. Kada sam to osjetio upitao sam se zašto sam odustao ja od sebe. Tu se dogodilo ponovno buđenje i vratila mi se želja za sretnim životom. Hvala joj”.

Pacijent s opsesivno-kompulzivnim poremećajem – PB Sv. Ivan Zagreb, otvoreni odjel

“Kada sam bila u bolnici u Jankomiru (sv. Ivan) sestre i medicinska braća su bili iznimno ljubazni, veseli i uvijek nasmiješeni. Pogotovo sam se mogla uvijek obratiti glavnoj sestri i popričat s njom kad sam imala potrebu. Nisu me nikada omalovažavali, a niti sam to vidjela za neke druge pacijente.

Na grupnim terapijama sam se iznenadila da su medicinske sestre i braća završili edukaciju za grupne terapeute i super su savjesno radili s nama. Sve najbolje o njima! Jako tople i educirane osobe”.

Pacijent s bipolarnim afektivnim poremećajem – KBC Split 

“Imam nekoliko pozitivnih iskustava. Jedan je kad sam tražila drugo mišljenje – da me nova doktorica istinski saslušala, promijenila mi dijagnozu i terapiju. Ista doktorica mi je dala i svoj privatni broj mobitela na koji mi je gotovo uvijek bila dostupna i izvan radnog vremena, a osobito mi je značio trenutak kad je u vrijeme kada je sama bila na operaciji žuči – sa mnom je razgovarala s bolničkog kreveta.

Sada je ona u privatnicima (tada je radila u bolnici), a i dalje se s njom mogu besplatno konzultirati telefonom te mi daje podršku u osnivanju moje grupe i udruge za samopomoć, kao što i šalje pacijente k meni.

Osjećala sam se poštovano i viđeno kao vrijedno ljudsko biće i nisam više imala osjećaj da je s dijagnozom moj život završio već da imam što dati drugima i da moje iskustvo bolesti i ozdravljenja može biti nastavak mog poziva”.

Pacijent s dijagnozom u vezi s depresijom, promjenom ličnosti i bipolarnim afektivnim poremećajem – NPB Dr. Ivan Barbot, Popovača; OB Dr. Tomislav Bardek; Koprivnica, KZP Vrapče; KB Dubrava

“Počela sam se dobrovoljno liječiti ambulantno u psihijatrijskoj bolnici Popovača jer sam tada i tamo živjela. Nisam imala nikakve predrasude kao mnogi koji su se tajno išli liječiti u Zagreb jer je to mala sredina, a ljudi ne znaju da se svima može desiti da puknu bili visokoškolovani ili ne bili muško ili žensko.

Tada sam imala 3 sina od 17 g., 12 g. i 9 g. Njima je sigurno bilo teško ali ja sam išla spašavati sebe da bih mogla dalje pomoći njima, jer sam bila žrtva obiteljskog nasilja od strane muža, a oni od oca.

Poslije sam završila na hospitalizaciju što sam prihvatila na otvorenom odjelu kod jednog rijetko divnog psihijatra koji je imao pravi stav o liječenju medikamentima ali ne da me ‘zombira’ već da se i grupno liječim i dodatno s autogenim treningom. Moj problem je bio što nisam imala podršku od najbližih a to je 50% bržeg ozdravljenja. Dok sam imala 
podrške kolega s posla i prijatelja, ali to je za mene bilo da se više sama borim.

Najviše su mi pomogle male grupe koje sam pohađala tri godine i spoznala puno subjektivnih stvari o sebi (…)”.

Pacijent s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, dijagnoza u vezi s depresijom, shizotipni poremećaj – KZP Vrapče

“Zatvorili su me na zatvoreni odjel i preko mjesec dana me nisu puštali van. Dali su mi ogromne količine lijekova, a nisu objasnili zašto. Imala sam gomilu nuspojava. Dvadeset od tih mjesec dana psihijatrica nije bila dostupna, ja sam je tražila – ali sestre i tehničari su mi stalno govorili da ne može sad. Nisam znala što se događa, osjećala sam se konfuzno, zapostavljeno, glupo”.

Pacijent s psihotičnim poremećajem – KZP Vrapče

“Hospitalizirali su me, a nisam znao ni zašto. Držali su me protiv moje volje u bolnici. Nisu mi rekli kakve lijekove pijem i kako oni djeluju. Bio sam poslušan pacijent i radio sam uglavnom sve što mi se reklo, kako bih što prije izašao van; Vrapče; Osjećao sam se zlostavljano i kao da su mi oduzeta sva prava; Postajem snažnija osoba”.

Pacijent s PTSP-om – NPB Dr. Ivan Barbot, Popovača

“U više navrata voditelj odjela me je tražio novac za liječenje. I to ne samo mene, već dosta mojih kolega veterana rata. To je čisti kriminal. Ako ne daš novce, dobiješ loše papire, maltene kao da si zdrav. Onda ga ponovo moraš ići tražiti i moliti da napiše bolje papire, a to će napravit tek kad dobije novac. Sramota za zdravstvo!!!”

Pacijent sa shizotipnim poremećajem, shizofrenijom i psihozom – BP Rab, Rijeka

“Kad me hitna i policija dovela na psihijatriju u Rijeci tražila sam na wc. Nisu me pustili pri čemu sam gurnula zaposlenika. Tada su me svi počeli udarati, čupati i gušiti. Bila sam u izolacijskoj sobi i pomokrila se ispod sebe. Dobila sam neku injekciju i zaspala. Drugi dan sam bila proslijeđena na Rab. Gledam na to kao na iskustvo. A iskustva obogaćuju; A dogodilo se i da je jednu noć pala jedna pacijentica, a vrata od dežurnih su bila zaključana. Nismo ih dobili tu noć”.