‘Hello, hello, it’s good to be back, it’s good to be back…‘ eksplodirao je Cardiff (Wales) kad je Liam Gallagher izgovorio te stihove na otvaranju povratničke turneje Oasisa, odmah po uvodu ‘Fuckin In The Bushes’ eruptiralo je. Onstaged dva brata koja su godinama komunicirala isključivo preko novinskih intervjua i Twitter vrijeđanja, ispred njih deseci tisuća ljudi željnih sjećanja i sjećanja. I snova. I soundtrackova svojih života.
Oasis nisu samo brit rock bend, postalo je jasno kad je lani planula turneja u par sati i kad je 1.4 milijuna ulaznica podijeljeno na 17 koncerata prvog lega turneje po UK-u. Otišli su posvađani i pop kult svijet je ostao bez još jednog generacijskog glasa, ma koliko ih u primeu ne smatrali nužno najomiljenijim bendom. Stoga nije čudo što je njihov povratak proglašen najvećim glazbenim događajem desetljeća, ne samo u Velikoj Britaniji nego globalno. BBC, The Guardian, Rolling Stone, Le Monde, Die Zeit svi su pisali u superlativima, i to s razlogom, jednom kad i ako uz tour odluče uglazbiti brdo novih pjesama u novi album.
Prve noći povratka sve je bilo savršeno: svirka, stav, poza, bend, svjetla, razglas, ostatak prateće bande, dizajn pozornice s nostalgijom 90-ih i video artom koji citira spotove iz ‘Definitely Maybe’ ere te medijske natpise. I najvažnije, Liam i Noel se nisu ubili. Nisu se posvađali. Pogledali su se i po prvi put nakon dekade i sitno opet prepoznali. Stavili ruke na ramena. Čini se da je Noel u jednom trenu i prosuzio. Istog vikenda Black Sabbath su uz brdo gostiju odcirkusirali svoj finalni nastup na kojem Ozzy nije umro i to se vodi vrhuncem cirkusa. Na zagrebačkom hipodromu MPT je pak rušio rekord.
Dok Oasis pozivaju na ‘Don’t Look Back in Anger’ i zajedništvo generacija, Thompson okuplja oko ideje prošlosti kao svetinje i konzervativnog tradicionalno religijsko liturgijskog narativa kao sredstva potvrde identiteta. Kod Oasisa se pjeva iz pop kulture, kod Thompsona iz grča grla. U obje situacije ne vidiš moć glazbe. Ona Gallagherska grli, a kod nas spaja istoimišljenike no razdvaja sve smetnje. I zato je povratak Oasisa zanimljiv i u domaćem kontekstu, kao podsjetnik da i najveće rane mogu zacijeliti ako je pjesma veća od ega. Ako bend postane važniji od pojedinca. Ako glazba postane dom.
I dok su svi sretni što ih ponovno gledaju zajedno, izvan reflektora ostaje ključno pitanje:
Što sad? Je li ovo samo turneja za nostalgiju? Ili je početak nove faze Oasisa?
Sve upućuje na drugo.
Liam Gallagher je u posljednje tri godine objavio dva iznimno uspješna solo albuma, redefinirao se kao živuća ikona britanske glazbe. Noel je eksperimentirao s High Flying Birds, otišao u psihodeliju i art-pop, i svejedno ostao u formi. Dakle, kreativnost postoji. Ideje postoje. Publika je gladna. A tržište nikad pripremljenije. Spotify, Apple Music i YouTube već sad bilježe rekordne brojke streamova starih Oasis pjesama. Ponovno se prodaju vinili. Kolekcionarski box setovi. Dokumentarci su u najavi. Čak i staro neprijateljstvo između BBC-ja i benda izgleda zakopano, jer Gallagheri su gostovali na Radio 1 i promovirali pomirenje kao kul čin. Zato novi album više nije pitanje želje, već logike. Emotivne i tržišne.
Oasis reunion: Top 10 pjesama i top 5 albuma posvađane braće Gallagher
Zamislite trenutak kad prvi singl izađe, a nadali smo se kako će to bit upravo u tjednu prvog koncerta povratničke turneje. Kad se na radijima prvi put od 2008. zavrti nova pjesma s potpisom N. & L. Gallagher, naslovljena primjerice ‘Forgive & Repeat’? ‘Brother’? ‘Hello Again’? Ili nešto peto, ali s onim prepoznatljivim beatlesovskim akordom, akcentom, himničkim refrenom koji stane u stadion.
Bez novog albuma, turneja će biti slavlje prošlosti. S albumom bi bila početak budućnosti
Zašto je to važno i nama? Hrvatska pop kultura rijetko ima priliku svjedočiti takvim pomirenjima. Kod nas se bendovi rijetko raspadaju uz eksploziju, još rjeđe vraćaju uz zagrljaj. Naša scena nosi svoje ožiljke tiše, s manje pompe, ali i s manje grandioznosti. Daleke Obale, Prljava Kazališta, Zabranjena Pušenja, Boe, nastavite niz…
Povratak Oasisa može biti i metafora kako se i najdublje nesuglasice mogu pretvoriti u harmoniju, ako postoji viša svrha. Ako postoji razlog veći od ega. Ako pjesma postane važnija od politike. I ako je zarada ključni argumet. Dooooobra zarada. Dok se Thompson uzdiže kao simbol jednog tabora, Oasis se vraćaju kao simbol pomirenja i nadraslosti. Jedan koncert se sluša kao potvrda prošlosti. Drugi kao poziv budućnosti.
Zato kad Liam uzme mikrofon, pogleda publiku i kaže: ‘Hello, it’s good to be back’ – to nije samo refren. To je molitva. Drugi početak. Dokaz da pjesme, ako su dovoljno iskrene, mogu ponovo spojiti čak i ono što se činilo trajno izgubljenim. I zato je lijepo vratiti se i vraćati se vraćati i vraćati.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube