Posljednji dani zasjedanja Hrvatskog sabora bili su sve samo ne obični. Na krilima jednog glazbeno-scensko-vjersko-političkog spektakla svjedočili smo snažnoj transformaciji političkog govora – nažalost, ne prema racionalnosti i odgovornosti, već prema nečemu puno opasnijem: prema političkom, emocionalnom i mentalnom kiču. Simboli postaju važniji od sadržaja; pretpostavke važnije od činjenica. Odanost se ne mjeri djelima, nego gestama. Politički kič prelazi granicu nevine sentimentalnosti. On postaje saveznik autoritarnosti. Tlo na kojem raste totalitarna misao. Danas, u kolektivnoj deluziji, pozdrav s jasno fašističkim korijenima ponovno se pokušava prikazati kao pozdrav iz Domovinskog rata. Time se manipulira kolektivnim pamćenjem, a pod krinkom pozdrava legitimira se poguban i tragičan projekt relativizacije, potom rehabilitacije i konačno afirmacije jednog zločinačkog i genocidnog državnog poretka. Draženka Polović za Ideje
Pred ljetno raspuštanje Sabora: Istina ostaje bez glasa, a kič oblikuje kolektivnu sliku stvarnosti
