U tjednu smo kada je Donald Trump ponovno postavio eksplozivnu napravu s “timerom” od pedeset dana, koja ima eksplodirati u vidu novih sankcija na ruske energente, ovoga puta će to biti slučaj i s trećim zemljama koje njima trguju. Sve su intenzivnije europske rasprave o ukidanju uvoza svih inačica energenata ruske provenijencije, s izuzetkom Turskoga toka. Čimbenici su to zbog kojih cijene energenata, uz meteorološke, tehničko-logističke i vanjskopolitičke razloge bivaju izrazito volatilne. Ako tome dodamo izrazito žustre rasprave o diversifikaciji dobavnih pravaca kako jednu ovisnost ne bismo zamijenili ovisnošću o energentima iz drugoga pravca, razumjet ćemo zašto mnogi stručnjaci i analitičari kritiziraju naše velike kompanije, poglavito Inu glede odsustva povećavanja vlastite proizvodnje ugljikovodika. U ovome slučaju plina.
Naime, godinama smo, zbog prvenstveno geoloških razloga, ali i financijskih neisplativosti uslijed cijena nafte na globalnim burzama, referentnima za trošak izvođenja tehničkih radova u procesu proizvodnje tj. bušenja ugljikovodika bili svjedocima pada domaće proizvodnje, što je u sigurnosnom smislu, smislu energetske sigurnosti naše zemlje, za mnoge bila zabrinjavajuća pojava.
Odsustvo eksploatacije
I dok je u vremenima stabilnosti opskrbe plinovodima s istoka ta tema nekako bila izvan fokusa stručne javnosti, od aneksije Krima, preko pune agresije na Ukrajinu, pa i nekih posve domaćih afera, slučaj je postao sve aktualniji te su mnogi zažalili što su s podsmjehom gledali na planove administracije bivšeg ministra Vrdoljaka o ekspanziji istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u hrvatskom podmorju, Panonu i Dinaridima. Sada, kada ponovno razmišljamo o tom važnom pitanju valja se zapitati kome je u interesu odsustvo eksploatacije hrvatskih zaliha plina. Je li to samo birokratska tromost ili nešto dublje? Krenimo redom.
Jedan od ključnih izazova za rast domaće proizvodnje plina je spora državna administracija. Podaci su šokantni. U Hrvatskoj, za razliku od nekih zemalja u okruženju, proizvođači nafte i plina čekaju godinama na dozvole. Za komercijalna otkrića unutar postojećih eksploatacijskih polja prosjek je tri godine, a van njih čak četiri, dok se, primjerice, u nekim susjednim zemljama od pronalaska ugljikovodika do proizvodnje prođe samo tri do šest mjeseci. Ova razlika broji se u milijunima eura izgubljenih investicijskih prilika. I još važnije, ugrožava nacionalnu energetsku sigurnost u doba geopolitičkih napetosti.
Zašto je tome tako, pitanje je za dublje analize, no čini se kako su barem na razini iskazanoga interesi vlade i proizvođača usklađeni. Svima je u interesu namiriti potražnju za energentima iz vlastitih izvora, barem u kriznim vremenima, kako bi se smanjili troškovi uvoza i povećala samostalnost. Dakle, problem nije, kako bi mnogi populisti na prvu loptu mogli zaključiti u dnevnoj politici, nego u desetljetnoj začahurenoj i inertnoj birokraciji koja koristi svaku barijeru uporno kočeći ulagače i njihove investicije.
Primjerice, Ina je u proteklih pet godina uložila 450 milijuna eura u istraživanje i proizvodnju nafte i plina. Taj iznos mogao je biti veći kada bi postojala jednostavnija birokratska procedura koja traje mjesecima i godinama, a koja svim proizvođačima zarobljenima drži rezerve ugljikovodika dovoljne za povećane vlastite proizvodnje za više od 15 posto u sljedećih nekoliko godina.
Kad bismo zbrojili količine iz projekata na poljima SAVA-06, SAVA-07 i na Jadranu, koje vode Ina, Vermilion i Aspect, uvoz plina bi se mogao značajno smanjiti. Samo bi Ina, kao najveći proizvođač, realizacijom projekata poput bušenja na odobalnim poljima Irena, Ika i Ana, početka proizvodnje na kopnenom polju DRAVA-03 te aktivacije projekta Zalata-Dravica, mogla povećati prosječnu godišnju proizvodnju plina za 17 posto.
Značajne koristi
Poseban primjer, rekli bismo studija slučaja, jest projekt Zalata-Dravica iz 2010. u kojemu nema pomaka ni nakon 15 godina. Proizvodnja s tog polja, prema grubim procjenama, mogla bi smanjiti potrebu za hrvatskim uvozom plina za gotovo 20 posto. Zašto projekt stoji, kada bi bio od iznimne koristi za hrvatski energetski i gospodarski sektor? No, vratimo se na širu sliku, onu stratešku. Hrvatska u novim geopolitičkim prilikama vrlo vješto koristi strateške projekte poput terminala za ukapljeni plin na Krku i Jadranskog naftovoda, ne bi li se pozicionirala kao strateško mjesto za trgovinu i promet ugljikovodicima prema srednjoj i jugoistočnoj Europi. No, istovremeno se čini izrazito nepametno zanemariti vlastite komparativne prednosti, iako su projekti vrlo jednostavni, a naše kompanije, poglavito Ina, posjeduju znanje i tehnologiju za njihovo provođenje. Ulaganja od više desetaka milijuna eura donijela bi značajne koristi lokalnim zajednicama kroz nova radna mjesta, infrastrukturu i prihode te državnom proračunu kroz naknade i poreze.
Spuštanje ovih projekata na tehničku, izvedbenu razinu, nakon godina birokratskih prepreka i zanemarivanja vlastitih rezervi, dugotrajna je želja investitora. Prilike za povećanje samodostatnosti i energetske sigurnosti su na stolu. Smanjenje birokratskih i administrativnih prepreka, zeleno je svjetlo koje na ovom, ne tako kompliciranom, raskrižju, čekaju investitori. Na potezu je Vlada.