Pariški downtempo titani Air šlag su na hipstersku tortu. Zamišljeni vrhunac večeri nošeni raison d’etreom hipsterskog hypea, kako bi njihov atmosferski kultni album ‘Moon Safari’ prožvakali i oni koji nisu lani bili na tvrđi u Šibeniku. I zazvučali gažerski poput benda koji se sjeća sebe samih na kraftwerski minimalistički vizualno postavljenom stageu, ne bi li ponudili komadiće loungaste glazbe za spavat u kampu i popravljat ventilatore.
Prije njih su ‘kužerski’ isfur pečatirali irski Fontaines D.C. koji povremeno zazvuče kao bend vrijedan predgrupe Idlesima, ali veći dio vremena poput new wave modova koji će do poziva za očuvanje Palestine pokušati shvatiti kako su Blur i Arctic Monkeys uspjeli biti tako kul a njima ne ide, čak ni kad riffovima dozivaju Deftonese. Manjak pjesama poput ‘Boys In The Better Land’ ili ‘Televised Mind’ na setlisti ih ne čini biti lived up the hype momenta, čak i za fanove mimo My Buddy Moosea. Nažalost nisu ih svirali. Ne mari, Tomašević ih voli. I to je kul.
Mike Skinner a ka The Streets je uz live band podsjetio na korijenski model svim Sleaford Moda meets Yard Act varijacijama bendova i kako je ‘Original Pirate Material’ bio izvrstan album, a zaključnu ‘Fit But You Know It’ činio legitimno najboljom izvedbom festivala.
Od britkog dance-rock minimalizma do presviravanja
I na kraju vrijednih spomena, točnije početku main stage nastupa, Yard Act su komercijalizirali The Fall cinizam i Gang Of Four pristup rasplesavanju rock strukture. Brbljanje preko dance rock patterna funkcionira sjajno dok ne počnu presviravati, a minimalizam efektnih ‘Dark Days’, ‘Fixer Upper’ i stvari mahom s prvog ep-a i debi albuma je odnosio vibe sve do crescenda ‘Trench Coat Museum’. Šteta momenta u kojem više nego potentan bend odluči kako im je rasviravanje bitnije od držanje logičnog plesnog ritma setliste.
Mitsune su interesantna japansko-berlinska world music instalacija iz Multikultura dana gazde InMusica, sve dok ne počnu glasovima raspakiravati japansku zvučnu tradiciju postajući interesantnima samo studentima kulturologije koji su odlučili uroniti u istraživanje dalekoistočne glazbene tradicije.
Od domaćih snaga nije da će se Lika Kolorado otrgnuti prispodobe Pipsa za nove kvart regeneracije, dočim frontmenu Filipu Riđičkom povrh ugodnog glasa scenski legitimitet daje više Sacherov pečat, nego izdvajanje svih autorskih potpisa.
Glavna zvijezda večeri prvog dana festivala bila je sjajna publika. Otprilike dvadesetak tisuća ljudi civiliziranog urbanijeg vibea je kulturno minglala od ponude do ponude. Među njima i gradonačelnik Tomašević, nevješto se pokušavajući stopiti s uletavačima i drukerima njegova stila modernog političara, ne znajući kako bi efektnije zvučalo da su umjesto otočke redaljke imali prilike prvog dana festivala skakati na Jacka Whitea, The Hivese, The Jesus Lizard, pa čak i Alanis Morrissette kao retro akta od ponuđene brit pop ekspoziture i instalacija. Ali, itekako u dvadeset puta manjoj masi šaljući poruku kulturnog mnoštva koje gušta svoje elevator heroje bez mačeva u kamena i naboja. Poruka velikog kozmopolitskog i pismenog hrvatstva je jednako poslana.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube