Kad Putin gleda prema Europi, vidi na sjeveru utvrdu Finske, pa ranjiv Baltik, zatim u jezgri utvrđene i jake Njemačku i Poljsku, pa Srednju Europu koju je već jako oslabio i gdje ima saveznike u Mađaru Viktoru Orbánu i Slovaku Robertu Ficu, onda pogledom prema dolje i uzdahne – takozvani Zapadni Balkan.
Taktike ruskog pristupa prema svakoj od regija različite su i krojene prema potrebama. Tako, su baltičke zemlje na sjeveru u većoj opasnosti od izravne invazije nego balkanske na jugu.
Ako se Rusi odluče napasti članicu EU-a ili NATO-a, odnosno neku od malih baltičkih zemalja, uključit će se Poljska i vjerojatno Njemačka, onda i Francuska, a onda i Britanija.
Na pitanje bi li španjolski ili portugalski vojnik branio Estonce ili bi rekao da to nije njegov rat, odgovor je da bi se cijela zgrada Europe tako zatresla da bi pojedinačne vlade bile obavezne sudjelovati. Španjolske i portugalske plaže i dalje bi bile pune turista, ali je pitanje bi li bile i hrvatske, jer bi prije takvog napada bilo logično da se najprije destabilizira Zapadni Balkan. Bude li nemira u Bosni i Hercegovini, bude li tamo poziva za reorganizacijom, adio turisti.
Dogodi li se napad na Balte, tada bi se Finska i Švedska, koje smatraju da se prijetnja ruskom vojnom silom ne zaustavlja na Ukrajini i koje su se nedavno pridružile NATO-u, a uz njih i Nizozemska, Belgija, također pridružile obrani.
Preslagivanje poretka
Njemačke, britanske, ali i druge europske obavještajne službe, očekuju konkretan ruski napad na europsku zemlju članicu oko 2030. To se shvaća maksimalno ozbiljno do mjere da skoro sve zemlje EU-a, osim proruskih, nastoje postići što veću autonomnost u obrani do kraja desetljeća.
Također, prema procjenama britanske službe, a što je nedavno prenio britanski ministar vanjskih poslova David Lammy novinarima, “Putinov interes je držati zemlje koje čine Zapadni Balkan u stanju stalne napetosti, destabilizirati tamošnja društva i voditi kibernetički i hibridni rat.” Britanci najavljuju da će se ovi pokušaji destabilizacije društava u regiji nastaviti i pojačati te da zemlje u regiji trebaju pojačati oprez. Jednog dana kad završi, ovako ili onako, rat u Ukrajini, možda će za napredak zemalja koje još nisu u EU-u, ali to žele, biti kasno.
Procjena europskih službi, koliko je vidljivo iz javnih izvora, i procjene specijaliziranih analitičkih instituta jest da je Rusija odlučila presložiti poredak nastao nakon završetka Hladnog rata nasilnim sredstvima.
Rusija, kao bivša velika imperija, caristička i komunistička, ne prihvaća da je nakon Drugog svjetskog rata otjerana na rubove istočne Europe. Neka vrst kompenzacije tražila se, s ruske strane, i u tome da potpuno preuzme primat u svom tzv. Dvorištu, odnosno među bivšim sovjetskim republikama, sada državama. To je bio glavni razlog invazije na Ukrajinu, a možemo onda zamisliti koliko ih smetaju još manje zemlje koje bi se otele toj perspektivi, na primjer Moldavija. Kremlj im svima želi pokazati da ne mogu same, da je njihova suverenost iluzija i preveliki zalogaj. Metode mogu ići od provokacija, preko hibridnog rata do otvorenog sukoba, ali generalni cilj je stvaranje nove situacije, novog reda stvari u Europi.
Što se tiče Zapadnog Balkana, ovdje Putin sigurno ne misli ništa vojno osvajati. Rusima se u Hrvatskoj navodno posebno sviđa Opatija, ali opet ne toliko da bi se obrušili na Hrvatsku. Ipak, regija je dugo, oko 20 godina, pa i dulje, u fokusu Kremlja. Na Srbiju su se fokusirali nakon atentata na predsjednika Zorana Đinđića, 2003. godine, a za BiH, odnosno srpski entitet, zainteresirali su se i ranije.
Za rat na sjeveru i sjeveroistoku Europe, pod pretpostavkom da će i Rusija i dalje biti ekonomski i vojno sposobna za rat, destabilizacija Zapadnog Balkana je važna i potrebna. Više od toga, ona je logična. Idealno za Rusiju, bilo bi da na primjeru Zapadnog Balkana pokaže kako je NATO slab i neučinkovit, a Europska unija neadekvatna, spora i zbunjena. Točke najefikasnije destabilizacije u regiji su Kosovo i Bosna i Hercegovina, a u obje zemlje su prisutne NATO misije, a u BiH-u i europska.
Ako dođe do razmjene provokacija, izbijanja incidenata na Kosovu, tada bi se destabilizirale i Makedonija, vjerojatno i Crna Gora, a možda i Albanija. Smanjile bi se šanse Tirane i Podgorice za napredovanje prema EU-u. Ako pukne u Bosni i Hercegovini, ako se nastavi s politikom razbijanja BiH, tada će se odjeci osjetiti i u Hrvatskoj, a Putin i njegovi se uopće neće umoriti. Sve ćemo za njega obaviti mi sami ovdje, a to će tek biti priprema za pravi rat na sjeveroistoku Europe.
Ne znamo kako će se završiti rat u Ukrajini, no vjerojatno, zamrznutim sukobom. Europa i NATO suočili bi se tada s iscrpljenom poslijeratnom Ukrajinom i kaosom na Balkanu za koji nitko živ na svijetu ne bi imao vremena. To znači da bi incidenti i provokacije mogli i eskalirati. Treba otvoriti oči.
Rusiju je na početku Zapadni Balkan, odnosno sve zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije, zanimao kao neka vrst ničije zemlje, ali u kojoj bi Rusija imala ključnu ulogu zbog energenata. Rusija je regiju shvaćala i kao vrst sigurnosne tampon zone prema EU-u i NATO-u.
Zamisao je bila da Rusija zauzme ključnu ulogu u trgovini energijom, preko toga stvori ovisnost zemalja potrošača, a preko toga se uključi u ostale aspekte društva, od medija, dakle kontrole informacija, proizvodnje i financija do transporta. Paralelno bi jačao ruski politički utjecaj koji bi se tada koristio u zavisnosti od potrebe. Veliki dio tog plana bio je i ostvaren.
No, shvaćali su regiju i kao mjesto odakle se moguće širiti. Prije desetak godina Putin uistinu nije mislio da bi mogao kontrolirati čak i zemlje unutar Europske unije. Rusi su imali svoje malo uporište, na Cipru, ali da će imati kao svojevrsne vazale mađarskog i slovačkog predsjednika, a da se još neke zemlje ljuljaju, to je izvanredan zgoditak, dok mu je naklonost Donalda Trumpa bonus koji mu je dao vjetar u leđa.
Pucanj u prazno u Rumunjskoj
Međutim, Rusija u pokušajima destabilizacije negdje uspije, a negdje ne. Nedavno su izgubili u Rumunjskoj jer su Rumunji – zapravo, nevjerojatno – odoljeli strahovitom propagandom napadu, odbacili dva proruska dirigirana kandidata i na izborima se odlučili za pro-EU i pro-NATO političara. Zamislimo kako bi se, nakon što ima golemi utjecaj u Mađarskoj, Slovačkoj i velik u Austriji, povećala Putinova moć kad bi kontrolirao državu članicu na granici Unije od 20 milijuna stanovnika i golemom NATO-bazom?
Ekonomski, utjecaj Rusije na Balkanu više nije toliko bitan. Kina daje mnogo više od Rusije, a ništa za sad ne pita. EU također daje mnogo više od Rusije, ali interes za EU u regiji je pao i slabi, zato što se i puž kreće brže od procesa proširenja.
Nakon opće invazije na Ukrajinu 2022. godine, Rusija je pojačala aktivnosti i u regiji. Aleksandar Vučić nije posve ruski čovjek. Glavni Putinov oslonac je vođa bosanskih Srba, Milorad Dodik, kojeg je Putin, nema tome davno, odlikovao ordenom Aleksandra Nevskog za zasluge u borbi protiv zapadnih sankcija prema Rusiji. Dodik će vjerojatno izaći iz političke arene, ali što ostavlja iza sebe?
U tužnoj sjeni obljetnice genocida u Srebrenici, čak se jasnije nego inače vidi koliko je opasno daleko u rastakanju svoje države napredovao Milorad Dodik zadnjih desetak godina, i to uz pomoć Rusije. Dio po dio, komad po komad, Dodik je kidao veze Republike Srpske sa Sarajevom, a tempo je vjerojatno dogovarao s Rusima. Milorad Dodik je inteligentan, ali ovako dugačak proces u kojemu se, ako se pogleda unazad, sve bilo proračunato, pretežak je zadatak za regionalnog političara.
Dodik je započeo s najavama da će se odvojiti koje je toliko puta ponavljao da su na to svi odmahivali rukom. Ali, konkretno, Republika Srpska ima svoje pravosuđe, svoju ispostavu centralne banke, svoju policiju, svoje obrazovanje, a Vučić joj pruža obavještajne i neke vojne usluge. Nema svoju vojsku, ali njen puk u BiH nosi srpske oznake, i nema svoju carinsku službu. Nije ekonomski održiva.
Čvrsto zaleđe Dodika
Da je Milorad Dodik zaista i proglasio odvajanje od Bosne i Hercegovine, teoretski Republika Srpska ne bi mogla opstati jer bi teoretski bila izolirana i pod sankcijama pa bi ubrzo trebala ekonomski kolabirati. No, u praksi, dobivao bi pomoć od Vučića, granica sa Srbijom bila bi sve tanja i poroznija, a pomoć, znatnija, kao božji dar valjda, stizala bi iz Moskve, preko Mađarske. No, to još nije bio napravio, ali jest sve korake prije toga. Krajem 2021. parlament Republike Srpske donio je o odluku o kidanju veza s centralnom državom u porezima, pravosuđu i obrani. Administracija Joea Bidena je, početkom 2022. zbog toga uvela sankcije koje su ciljale izravno Milorada Dodika. Paralelno, visoki predstavnik Christian Schmidt proglasio je Dodikove odluke, pa i posljednju, o samostalnoj graničnoj policiji, nevažećima.
Kako god, da Milorad Dodik nije imao ovakvo zaleđe, ne bi se upustio u taj pothvat baš pod nosom NATO-u i EU misiji i moćnoj američkoj ambasadi u Sarajevu. No, jest. Milorad Dodik i Vladimir Putin su kao iz vica o mišu i medvjedu koji uđu u kavanu, miš provocira druge goste jer ga štiti medvjed, tako nekako. No, ponekad medvjeda zaokupi nešto drugo pa miš ostane sam na brisanom prostoru. Ali, kaos u kavani već je izazvan. Već samim ovim do čega je došlo, ako i ne ide dalje, Putin je pokazao koliko može, pod nosom EU-u i NATO-u, nanijeti štete. Jednom rukom Rusija je podržavala Dodika u Bosni, a drugom kosovske Srbe. Time je pokazala kako zna iskoristiti sve što je na stolu kako bi zamrznula i intenzivirala sukobe na Balkanu.
Trideset godina je prošlo od genocida u Srebrenici, a Dodik je uz rusku pomoć, doveo Republiku Srpsku na rub odcjepljenja. Sad je vrijeme da se svi prema tome odrede, uključujući i Hrvate u Bosni i Hercegovini. Ako Putin pokaže, na Balkanu, u Bosni ili na Kosovu, da je NATO samo sjena nekadašnje moći, tada bi se Rusiji najprije olakšalo i pokoravanje Ukrajine pa nakon toga napredovanje na tri male europske zemlje.
Ovdje dolje, kod nas, to bi značilo rušenje konstrukcije uspostavljene nakon rata, i tada bismo i u Hrvatskoj imali ozbiljnijih briga nego što bi bile prazne plaže i apartmani.