Policija sumnja u podmetanje požara koji haraju omiškom rivijerom. Ukoliko se radi o ljudima koji to čine svjesno, s namjerom da ugroze živote i imovinu, floru i faunu, to je teroristički akt. Za takvo što slijedi teška robija.
Kod piromana je na stvari nešto drugo, iako su posljedice nedjela iste: golema materijalna šteta i ugroženi životi civila i vatrogasaca koji pokušavaju obuzdati vatrenu stihiju.
Oni, naime, nisu zločinici jer kod njih ne postoji namjera, oni su bolesni ljudi. I kao takvima, zatvorska kazna im ne može biti odmjerena, njih treba liječiti u psihijatrijskim ustanovama kako ne bi ponovili taj bezumni čin.
Piromanija nije česta, a piromanom se ne može proglasiti onaj tko je jednom podmetnuo požar. Radi se o kompulzivnom podmetanju, o ponavljanju nedjela, i tome da počinitelja nešto naprosto tjera na takav strašan čin, sve da bi se oslobodio psihičke napetosti.
Podmetanje požara je radnja koja je odgovor na to stanje, pa se nakon nje bolesna osoba osjeća bolje, a tjeskoba kojom je bila zarobljena, nestaje.
Takvi bolesnici svjesni su da je podmetanje požara opasno za ljude i imovinu i da je to nešto što nikako ne bi smjeli raditi, pa se pokušavaju na sve moguće načine oduprijeti tom nagonu, no mnogi to na koncu, nažalost, ne uspijevaju. Zato se šteta broji ljudskim životima i milijunima.
Piromani su češće muškarci, a manje – žene, a u velikom se broju slučajeva radi o zrelim osobama, iako se piromanija može dijagnosticirati u najranijoj dobi i kod adolescenata.
Riječ o disruptivnim poremećajima, pa oboljeli nisu u stanju kontrolirati svoje nagone, što na kraju ima teške posljedice ne samo po njih, nego i po sve druge koje su ugrozili izazivajući požar(e).
Neki su od njih u djetinjstvu bili seksualno ili fizički zlostavljani, odrasli u disfunkcionalnim obiteljima, s roditeljima koji su bili skloni porocima.
Prilikom paljenja vatre, piroman osjeća veliko uzbuđenje, a mnogi smirivanje psihičke napetosti osjete nakon što se požar razbukta ili kad sami sudjeluju u njegovom gašenju. Nerijetko se znaju pridružiti vatrogascima kao volonteri. S obzirom da su bolje informirani od drugih o epicentru požara, a i ponašanje im odudara od normalnog, policija im brzo uđe u trag.
Nema piromana koji sam traži liječničku pomoć jer jednostavno nije svjestan da mu je ona potrebna. To se događa tek kad napravi zlo, pa ga policija i sud prisile na hospitalizaciju.
Nerijetko piromani imaju i druge psihijatrijske probleme: depresiju, ovisnost o narkoticima, alkoholu, lijekovima koje uzimaju nekontrolirano, što dodatno potiče kompulzivne nagone. Neki imaju i poteškoće u učenju i poremećaje raspoloženja. Pomaže im se kognitivno bihevioralnom terapijom i propisivanjem lijekova.