Članice Sjevernoatlantskog pakta u Haagu dogovaraju novu zajedničku ambiciju: do 2035. godine trebala bi svaka izdvajati najmanje pet posto bruto društvenog proizvoda na obranu. I dok se ta brojka na prvu čini kao tehnički detalj iz vojnopolitičkih kabineta, njezine posljedice su globalne i dramatične.
Države diljem svijeta povećavaju vojna izdvajanja brže nego ikad od završetka Hladnog rata. Prema aktualnim projekcijama, svijet će u sljedećih deset godina potrošiti više od 40 tisuća milijardi dolara na obranu. Slovima – četrdeset tisuća milijardi dolara. Ne radi se više samo o nacionalnim vojnim proračunima, nego o globalnom obrascu ponašanja u kojem je obrana postala dogma, a militarizacija društva oblik kolektivnog samopouzdanja.
U središtu svega je jedno tiho, ali neumoljivo uvjerenje da će se budućnost odlučivati kroz vojnu silu, a ne kroz suradnju. Proračuni govore da više vjerujemo u raketne sustave nego u institucije, više u borbene avione nego u obrazovanje, više u obranu od neprijatelja nego u stvaranje partnera. Nemamo ideju o tome kako svijet učiniti boljim pa ćemo ga učiniti opasnijim. Ulažemo u ono što je zapravo investicija u sljedeći veliki rat. Možda ne želimo da se dogodi – ali sve radimo da, kad se dogodi, bude veličanstven – iprofitabilan.
Još je 1961. godine Dwight D. Eisenhower, američki general i predsjednik SAD-a, upozorio na opasnosti vojno-industrijskog kompleksa koji bi mogao nadživjeti demokratsku kontrolu i zdrav razum. Danas bi rekao: “Told you so, idiots.” Vojna industrija više nije alat države, postala je jedan od rijetkih globalnih sektora s rastom bez krize. Što je više straha, sukoba i neizvjesnosti – to su bolji poslovni rezultati. Današnji generali imaju TikTok, brend strategije i tim za krizno komuniciranje. Rat više nije tragedija i iznimka – on je tržište i sadržaj.
Ako u sljedećih deset godina potrošimo 40 tisuća milijardi dolara na obranu, a nijedan od ključnih globalnih problema time ne riješimo, onda se nismo obranili, onda smo kapitulirali pred vlastitim strahovima. Obrana je nužna, ali opsesija njome je poraz. Ne samo strateški – nego ljudski. Pokušavamo se zaštititi od svijeta koji bi mogao nastati, istodobno odustajući od svijeta koji bismo mogli stvoriti.
Zamislite alternativu – da tih 40 tisuća milijardi dolara uložimo u energetsku tranziciju, obrazovanje, zdravstvene sustave, borbu protiv siromaštva, obranu od klimatskih promjena, u istraživanje, znanost i tehnologiju… Bi li svijet bio sigurniji? Vjerojatno da. Bi li bio bolji? Bez ikakve sumnje. Četrdeset tisuća milijardi. To nije tek broj. To je dijagnoza.