Tisja Kljaković Braić (46) već godinama nas nasmijava, dira i rastuži – i sve to jednim crtežom, rečenicom ili slikom. Njezin ciklus “Oni”, roman “U malu je uša đava” i izložba “Spomenik živom čovjeku” postali su kulturni fenomen.
U ovom iskrenom razgovoru Tisja nam otkriva kako nastaju njezine crte svakodnevice, zašto vjeruje da humor ima moć, kako se osjeća kad njezine riječi zažive na pozornici, i zašto Split ostaje njezina vječna inspiracija – bez obzira na sve profesionalne uspjehe u Zagrebu, Sarajevu i šire.
O životu, ženama, ljubavi, dišpetu i humoru – s Tisjom uvijek direktno i bez uvrida.
Vaše ilustracije i karikature osvajaju humorom i toplinom. Kako nastaje jedan “Oni” crtež?
Nekako sam “programirana” da svakoga dana tražim onu jednu crticu koju ću prepoznati i nacrtati. Evo, baš danas sam pronašla novu: ona se kupa u kadi, a on stoji ispred vrata i kaže – “Zašto se zaključavaš, možeš pasti!” To je taj trenutak, ta jedna izjava ljubavi. Svi su je barem jednom čuli.
Život je najveći kreator. Ne oblikujem ga, već ga prenosim kirurški precizno.
U jednom intervjuu ste rekli da “humor spašava dan”. Koliko je za vas humor terapija, a koliko alat za komentiranje društva?
I jedno i drugo. Humor je terapija jer sve treba okrenuti na šalu – tako je lakše živjeti. Mi život često shvaćamo preozbiljno. Glupostima se treba smijati, a ne se na njih ljutiti. Ljutnja razara.
A kao alat za komentiranje društva, humor je najbolji. Ali volim imati mjeru. Ne uživam u vrijeđanju. Umijeće je biti duhovit, a ne uvrijediti. Sve se može reći – važno je kako.
Foto: Sanjin Strukic/pixsell
Izložba “Spomenik živom čovjeku” bila je iznimno posjećena. Zašto mislite da je toliko snažno odjeknula među publikom?
Bila je najposjećenija izložba te godine u Hrvatskoj i produljena je na četiri mjeseca zbog velikog interesa. Zauzela sam tisuću kvadrata Klovićevih dvora svojim slikama.
Ljude su najviše privukle karikature iz ciklusa Oni. Publika je dolazila zbog Njih, a izlazila pričajući o slikama.
Oni su privukli i ljude koji inače ne posjećuju likovne izložbe, a kroz njih se ponovno pročulo i za moj roman U malu je uša đava.
Odgovorno tvrdim – humor ima ogromnu moć. Često ga podcjenjujemo, a zapravo je magnet. Nitko mu ne može odoljeti.
Knjiga ‘U malu je uša đava’ osvojila je tisuće čitatelja. Jeste li očekivali takav uspjeh?
Naravno da nisam. Napisala sam je kako bih nešto sačuvala od zaborava – kao dug. Danas mogu reći da je postala kolektivna uspomena jedne generacije.
Dobila sam toliko pisama u kojima mi ljudi pričaju svoja sjećanja. Djetinjstvo nas oblikuje. Tada obične stvari doživljavamo intenzivnije, i to nas prati cijeli život. U svakome od nas uvijek čuči ono malo dijete.
Predstava prema vašoj knjizi igrana je u HNK Split. Kako je bilo gledati vlastite riječi oživljene na pozornici?
Prilično neobično, pomalo nelagodno. Moram priznati da sam tada poželjela da se zovem Ivana ili Ana. S ovim svojim neobičnim imenom – ne mogu pobjeći. To sam ja.
Ali moram reći – to nismo mi. To nije moja obitelj. To je novo umjetničko djelo temeljeno na mojoj knjizi.
U svojim radovima često se dotičete rodnih uloga i odnosa. Mislite li da umjetnost doista može mijenjati društvenu svijest – i kako?
Može i mora. Kako vrijeme ide, postajem sve strastvenija feministkinja i sve snažnije zagovaram prava LGBT zajednice.
Ljuti me kada čujem komentare poput: “Čemu Pride?” Odgovor je jednostavan – da nema potrebe za njim, ne bi ni postojao.
Tužno je koliko si kratko vrijeme na ovom svijetu međusobno otežavamo život. Ljudi nisu svjesni vlastite smrtnosti – da jesu, budili bi se sretni.
Vaš Split iz 80-ih u književnosti i vaš humor u karikaturama stvaraju osjećaj nostalgične topline. Što vam je danas najvažnije zadržati od tog svijeta?
Split. Moj grad. Moja vječna inspiracija. Grad koji se ponosi svojim dišpetom, koji se pravi da ne vidi Kukoča kako prolazi rivom.
Sve najljepše profesionalne trenutke doživjela sam u Zagrebu, ali Split i dalje najviše volim. Ništa protiv Splita.
Postoji li neko mjesto – u Hrvatskoj ili svijetu – koje vas posebno inspirira i uvijek budi stvaralačku energiju?
Split, bez dileme. On me puni energijom i nadahnućem.
Foto: Sanjin Strukic/pixsell
Foto: Sanjin Strukic/pixsell
Na čemu trenutno radite? Možemo li uskoro očekivati novu knjigu ili izložbu?
Slikam, uvijek nešto radim. Veselim se velikoj izložbi u prosincu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Veseli me i nova predstava Teatra Poco Loco, nastala prema mojoj slikovnici Pita moja mama imate li jedno jaje.
Divan je osjećaj kada ste potpuno zadovoljni. Tom timu – redateljici Renati Caroli Gatici i dramaturginjama Ivani Đuli i Milici Sinkauz – u budućnosti bih bez oklijevanja povjerila svaki svoj tekst.
POGLEDAJTE VIDEO: Život s bakom i didom stavila u karikaturu. Roman postao predstava, a sada i crtić