Toni Bošnjaković, bivši i nadamo se budući hrvatski paraolimpijac, inspiracija je mnogima. Toni je oduvijek volio sport i njime se bavio, posebno voli voziti bicikl, no nakon tragedije iz 2014. kada je pao pod vlak, izgubio je obe potkoljenice. Na početku mu je bilo rečeno da će biti osuđen na štake i druga pomagala, ali za njega to nije bila opcija. Borac kakav je, Toni je počeo intenzivno trenirati i ubrzo se odlučio natjecati.
Bio je biciklist, atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i završio kao biatlonac. Iza sebe ima brojne uspjehe i podvige, među kojima je naša prva međunarodna parabiatlonska medalja, ali i nastup na Zimskim Paraolimpijskim igrama u Koreji 2018. No, Toni ne inspirira samo svojim sportskim uspjesima i nepokolebljivim duhom. Nekoliko godina nakon nesreće postao je otac. Njegov sin rodio se s dijagnozom koja mu je davala samo 7 % šanse da će prohodati. Tonijeve aktivnosti usmjerile su se na rehabilitaciju njegova sina, jer mu je cilj bio da maleni prohoda do polaska u školu. Na kraju mu je sin prohodao uz pomoć pomagala.
Toni Bošnjaković ispričao nam je svoju nevjerojatnu životnu priču u podcastu Net.hr-a. Dotaknuli smo se i te noći koja mu je zauvijek promijenila život.
“Nesreća se dogodila u Villachu u Austriji na vlaku koji je išao prema Munchenu. Jednostavno, izašao sam s vlaka i otišao na WC. Vlak je u tom trenutku stajao. Međutim, WC je bio zaključan, nije radio. Izašao sam van obaviti nuždu. Za vrijeme nužde vlak je krenuo. Ja sam mislio, pošto se u Villachu, na granici, uvijek događaju promjene lokomotiva, manevriranje, mislio sam da će se vlak tamo pomicati, pa sad da ne idem pješice, htio sam ući u vlak. Čovjek mi je zatvorio vrata, a ja sam s vanjske strane vlaka ostao se držati. Vlak je krenuo… “
Nastavio je u jednom dahu…
“I sad… Bio je Uskrs, travanj, jedan ujutro. Ja u kratkim rukavima. Bez dokumenata, bez mobitela, bez ničeg i shvatio sam sad – ili ću ostati s vanjske strane vlaka vozit se i tko zna hoće li me netko vidjeti, čuti. Možda se smrznem, tko zna što se sve može dogoditi. Odlučio sam skočiti. Kad sam shvatio da moram skočiti, skočio sam. Zbog brzine vlaka, da ne poginem, morao sam skočiti paralelno s vlakom. Očito sam bio preblizu i automatski sam išao zaštititi gornji dio tijela i noge su mi završile pod vlakom. Ako nekog zanima ništa nije boljelo, ništa nisam osjetio”.
Nije tu stao. Hrabri Toni otkrio nam je još detalja iz noći koja mu je zauvijek promijenila život…
“U tom trenutku bilo mi je jasno da gledam smrti u oči. Bila je noć, mrak, nitko me nije vidio. Prazan je bio kolodvor. Kroz glavu mi je prošlo ako sad kihnem, mama će mi plakati. Razmišljao sam što bi mogao napraviti. Rekao sam mogu se vući, a znao sam da me od šoka ne boli ništa. Znao sam da kad me šok popusti, da će me početi stravično boljeti. Jednostavno sam volio vrištati iz petnih žila. Čuo me neki gospodin, pozvao je hitnu. Kroz glavu mi je prošlo ako se probudim, probudim, ako ne, neću. Cijelo vrijeme mi je bila nit vodilja u toj teškoj situaciji i sad ću citirati što sam rekao na jednoj televiziji – ‘Bolje biti živ bez dvije noge nego mrtav sa dvije noge i tri milijuna eura’. Bio sam zahvalan Bogu na tome što sam uopće živ, zahvalan sam mu i dan danas na svemu”.
Čitav podcast s Tonijem Bošnjakovićem pogledajte u priloženom videu gore.