Darko Zlodi ispričao je: “Do toga trenutka ja sam u koloni bio ‘broj 2’ i slobodno mogu reći kako mi je Dado, po drugi put, jer je to već napravio u Dalju, spasio život. Naime, odjednom je došao iz pozadine, rekao mi je – ‘Zlodi, sad ću ja biti dvojka, ti idi iza, ostani iza mene’. Iza mene su potom dalje bili Renato Smogar i policajac iz Varaždina, Štef Vusić. Sigurna sam kako smo već prošli minsko polje koje je postavio Nedjeljko, kada smo naišli na još jednu poteznu minu. Konop u visini vrata Husnjak je dodao Dadi, Dado meni, a ja Renatu i u trenutku kada sam se ponovo okrenuo prema njima, mina je eksplodirala”.
Pancirka mi je spasila život… I Dado…
Neposredno nakon snažne detonacije mine koju je netko od njih aktivirao, u smjeru eksplozije odmah je zapucao i neprijatelj. Uz Nedjeljka Husnjaka, Stjepana Vusića i Damira Krsnika koji su poginuli, ranjeni su Darko Zlodi i Renato Smogar. “Dado je bio jedan prekrasan dečko, znao sam ga otprije s utakmica, često smo zajedno putovali na gostovanje Dinama, super kao civil, a takav je bio i kao zapovjednik odjeljenja. Samo sve najbolje o njemu mogu reći.
Tu noć, mislim da je bilo skoro pola tri u noći došao je po mene i rekao: ‘Zlodi, idemo’. Bio sam protiv, kiša je prestala, prošli su oblaci, pojavila se mjesečina, rekao sam: ‘Daj, Dado, pa kud sad?’, ali ipak sam pošao. Iako je rečeno da se ne nose pancirke, sjetio sam se priče jednog policajca kako ga je u Borovu selu spasila pancirka i navukao sam je. To mi je, uz Dadu koji je bio ispred mene, spasilo život, jedan geler me je pogodio u desnu nadlakticu, jedan u butinu, a jedan u prsa” – dodaje Zlodi.
I dan danas mi je teška ta noć…
O noći kada su krenuli u proboj, Zlatan Bašić zapisao je: “Dana 13. studenoga 1991. godine, oko šest-sedam sati poslijepodne, dolazimo s Trpinjske ceste Damir Krsnik Tigar, Zoran Janković, Marović Ante – Bokser i ja na trokatnicu radi dogovora oko proboja. Tu smo se našli nas dvadesetak, Tigrova, Varaždinskih policajaca i momaka iz Našica. Domaćih, osim Jankovića i Marovića nije bilo ili se ja ne sjećam. Puno smo razgovarali i dogovarali kako, kuda i koliko ljudi. Kako se k nama jedan sinoć vratio i rekao da su upali u zasjedu putem uz prugu preko Bršadina i svi izginuli, iako zapravo nisu bili, poginula su ih četvorica, a pedeset ih je prošlo, što mi tada nismo znali, nije nam se išlo tuda nego smo htjeli probati neki drugi pravac.
Ekipi s trokatnice se taj pravac uz prugu činio najbolji i vjerojatno je i bio i da se ovaj noć prije nije vratio i rekao da nas čekaju, išli bi tuda. Nakon dugih razgovora ipak je odlučeno, a nas četvorica smo i bili najviše za to, da idemo preko trokatnice prema Crepulji, iza Ličke ulice, Slavonske ulice, Hercegovačke, Orlovače na Lipovaču, između Bršadina i Pačetina, pa u Nuštar. Nekako smo razmišljali da jeste duže, ali mislili smo kako će četnici više paziti ispred njih nego iza svojih leđa. Oko dva sata iza ponoći, kiša je prestala padati i počelo se razvedravati. Neki momci su bili i protiv da se ide jer se vidi po mjesečini. Uglavnom je pala odluka da se ipak krene, pa kako bude, još je bilo rečeno da se nosi što manje opreme. Skidale su se i pancirke i šljemovi. Kako je Nedjeljko Husnjak postavljao naše mine, on je išao prvi. Išli smo kroz voćnjak, loze, njive i došli do kukuruza. Sigurno smo išli i više od 300 m. U jednom trenutku mi se učinilo da čujem glasove, priču. Nekako mi se činilo da je tenk iza kukuruza. Krsnik je odlučio otići naprijed do Husnjaka da vidi što se događa i gdje smo. Naišli su na žicu koju su dodavali jedan drugome i onda, bum, zasvijetlilo, grunulo, bljesak, tada su počeli pucati po nama, u stvari, prema pravcu eksplozije, nas nisu vidjeli. Mi smo ležali, netko je zvao Husnjaka, Krsnika, ništa ni glasa, pa Zlodija, on se javio.
Čulo se jecanje, hroptanje, ali nije bilo odgovora. Počeli smo i mi pucati po njima, pa su se oni utišali, sakrili. Malo se situacija smirila i mi smo se morali vratiti. Ne znam koliko dugo smo išli natrag, Tigrovi su pomagali ranjenima. Kad smo došli do trokatnice, čuo sam da su stradali Husnjak, Krsnik i Vusić, a bilo je i ranjenih. Ta kolona i to minsko polje nije bila samo Damirova odluka. Ali je bila da ide drugi iza Husnjaka kroz čije mine smo prvo išli. Mene je zapalo u drugom dijelu kolone sa Zoranom Jankovićem i bokserom Marovićem od domaćih, ostali su bili Tigrovi, policajci iz Varaždina i Zagorja i dio branitelja iz Našica. Upali smo u mine, momci su poginuli, neki ranjeni. Rat, sudbina, Bog, zla sreća. I dan danas mi je teška ta noć”.
Uz njega su pronađeni sat, molitvenik i lančić
Zbog jakih borbenih djelovanja i neprestane neprijateljske vatre, prije negoli su se povukli prema tzv. soliterima u Borovu naselju, suborcima nije bilo moguće prići trojici poginulih, pa je njihova tijela pokupila neprijateljska vojska te ih nakon sloma obrane grada pokopala u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju.
Sestra Nada prisjetila se kako su obitelji vijest o Damirovoj pogibiji u prijepodnevnim satima dana 19. ili 20. studenoga 1991. godine donijeli mladić i djevojka u maskirnoj uniformi, misli kako su to bili pripadnici Damirove postrojbe. Pa ipak, budući da je obitelj nastavila dobivati različite kontradiktorne informacije koje su budile nadu kako je Damir ipak možda živ i zarobljen, starija sestra Štefica uporno je odlazila pitati informacije u različite ustanove, ali i na sve razmjene. Pripadnik PU Varaždin, ispostava Ludbreg, Mladen Šantavec, a koji je bio s Damirom u trenutku njegove pogibije, ispričao je:
“Nakon što smo se povukli prema soliterima, a potom i tvornici Borovo, Alatnici, sa suborcima sam zarobljen i odveden u srpske koncentracijske logore sve do 22. svibnja 1992. kada sam razmijenjen. Nakon povratka iz logora, moglo je to biti otprilike mjesec dana kasnije, krajem lipnja, otišao sam po potvrdu da sam bio zarobljen. Sudbina je valjda htjela da se zadesim u uredu baš kada je gospođu koja je tamo radila netko nazvao na telefon i pitao ima li nekakvu informaciju o Damiru Krsniku. Budući da sam čuo o čemu razgovaraju, mahao sam i pokazivao na sebe kako ja znam, da sam bio s njim kada je stradao, ali gospođa mi je odmahnula rukom i nakon poziva rekla kako je bolje ne sad izlaziti s time prema obitelji preko telefona, kao i da će i tako to naknadno saznati. Nisam mogao ostvariti kontakt s Damirovom obitelji, nisam znao gdje su, a u to vrijeme su i veze bile loše, bio je rat, no dugo me to mučilo. Nadao sam se kako su ipak od nekoga dobili točne vijesti, iako, nažalost, strašne”.
Nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice, obitelj Krsnik je pozvana na identifikaciju gdje su uz tijelo prepoznali i Damirove osobne stvari koje su kod njega pronađene – njegov sat, molitvenik i lančić. Damirovi posmrtni ostaci pokopani su na zagrebačkom groblju Miroševac dana 24. lipnja 1997. godine. Kada je poginuo u obrani Domovine, Damir Krsnik, sin i brat, imao je samo dvadeset i tri godine.
Jednom Tigar, zauvijek Tigar. Damire, nismo te zaboravili.
*Tekst je nastao u okviru projekta ” Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
