Nazovete li na mobitel Veljka Đorđevića, možda će vas iznenaditi kad se na ekranu umjesto “golog” niza znamenki ukaže riječ “empatija”. Nije to nekakvo čudo: ugledni psihijatar spojio je svoj kontakt s privatnom ordinacijom koju vodi u centru Zagreba, a koja se baš tako zove – Empatija.
Vodi je s kolegicom Marijanom Braš koja je, baš kao i on, izvanredna profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a u svome pristupu promiču medicinu usmjerenu prema osobi, a ne prema dijagnozi. Mnogo je dubine i simbolike u toj riječi – na nju bi se, zapravo, mogao svesti cijeli svjetonazor Veljka Đorđevića, ne samo ono što radi kao psihijatar nego i kao slikar, pisac, publicist i prozaik.
Najgori, a nažalost još tako čest, prizor u našem zdravstvu jest onaj kad liječnik postavlja dijagnozu pacijentu, sjedi mu maltene okrenut leđima, za ekranom, i u obrazac upisuje simptome, a da ga nije ni pogledao u oči…
Duhovni čimbenici
“To se napokon počinje mijenjati kako shvaćamo da su i u zdravlju i u bolesti izrazito važni biološki, psihološki, socijalni i duhovni čimbenici i da je jedna od najvažnijih komponenti umijeća medicine (ars medica) dobra komunikacija i odnos između liječnika i bolesnika, pri čemu empatija ima ključnu ulogu”, objašnjava Veljko Đorđević. Doajena hrvatske psihijatrije “ulovili” smo između kongresa u New Yorku i Ženevi, a nakon što je izložba njegovih slika postavljena u Osijeku, gradu koji je tom ciklusu bio nadahnuće. Slike su mu ekspresivne, snažnog kolorita, odvažnih kontrasta.
Njegovi ljudi iz ciklusa “Persone” podižu ruke uvis kao na predaju ili kao da se raduju životu – ovisno o tome što u toj gesti prepozna promatrač. Za njega, to je poza molitve i širokog prihvaćanja duhovnog kolektiva. “Moje slike (pejzaži, persone, mrtve prirode, reakcije na strah, rat, netoleranciju, ali i molitve za mir) nastajale su spontano i neplanirano kao krik za boljim, pravednijim, empatičnijim, ljubavlju prožetim i mirnijim svijetom. Kad zamišljam kako promatram svijet, onda ga vidim u koloritu koji je na slikama, a sigurno je to i odraz moje percepcije stvarnosti”, govori Đorđević, čiji je slikarski rad prije Osijeka predstavljen jesenas i u Zagrebu, samostalnom izložbom znakovitog naziva “Let iznad psihijatrijskog gnijezda”, u Galeriji Slave Raškaj.
Obrisi planinskih masiva i gradske vedute u naznakama, zaigrane apstrakcije i čvrsti namazi uljane boje obilježja su njegovih radova koji ispisuju slikarsku odu rodnom gradu. O odrastanju u Osijeku Veljko Đorđević govori s puno topline i nostalgije: bezazlene dječačke spačke koje je radio s prijateljima po Donjem gradu i oko Tvrđe neki njegovi sugrađani još pamte.
Briga o braniteljima
“Što sam stariji, to više shvaćam koliko su formativna bila ta rana iskustva: bilo je to divno vrijeme, provodili smo ga u čoporu djece, u igrama vani… Danas to više ne vidite, djeca i mladi zalijepljeni su za ekrane svojih mobitela, sjede jedni pokraj drugih potpuno otuđeni, izolirani svatko sa svojim ekranom. Posljedice toga vidim i u svojoj medicinskoj praksi. Ovisnosti su se promijenile, kao mladi liječnik bavio sam se alkoholizmom, a danas intervenciju trebaju mladi koji su ovisni o kompjutorskim igricama i obitelji im vape za pomoći. Čini mi se da bismo se, kao društvo, trebali vratiti natrag nekoliko koraka, za vlastito dobro. Dopustili smo utjecaju tehnologije da pogura ovu civilizaciju u područje u kojem čovjeku nije dobro”, govori psihijatar Veljko Đorđević.
Zanimljivo je da je njegova izložba “Osječki nokturno” priređena zalaganjem osječkih braniteljica iz Domovinskog rata. Njihovom se populacijom ovaj psihijatar posvećeno bavio i s vremenom postao istaknuti zagovornik potrebe za povećanom medicinskom skrbi za tu ranjivu skupinu ljudi koji su zadužili zemlju. Kaže da je Zakon o hrvatskim braniteljima besprijekoran u nuđenju kvalitetnih rješenja za tretman branitelja, a pozdravlja i osnivanje posebnih medicinskih centara namijenjenih braniteljima, poput onoga koji se ambiciozno pokreće u Pakracu.
I sam aktivno sudjeluje u tom procesu, unoseći u nj znanje koje je stekao u desetljećima bavljenja psihijatrijom i koje je nedavno okrunio prestižnom svjetskom nagradom “Paul Tournier” za 2024. Tu uglednu nagradu dodjeljuje International College of Person Centered Medicine (ICPCM) za izuzetna dostignuća i doprinos promicanju medicine usmjerene prema osobi, a odluku o dobitniku donosi međunarodni žiri sastavljen od renomiranih stručnjaka iz raznih medicinskih disciplina.
Renomirani stručnjak
“Nagrada ‘Paul Tournier’ prepoznata je globalno kao simbol vrhunskih dostignuća u medicini koja stavlja pacijenta u središte svoje prakse i znanstvenog istraživanja. Ovo je prvi put da je nagrada dodijeljena nekomu iz Hrvatske, i to jednoglasno. Na svečanosti dodjele u Ženevi rekao sam, i to zaista mislim, da ovo nije priznanje samo za mene, nego i za hrvatsku psihijatriju i medicinu općenito, jer dolazim iz zemlje doktora Andrije Štampara i Vladimira Hudolina, liječnika koji su zdravlje odbili definirati isključivo kao odsutnost bolesti, nego su promatrali i čovjekovo socijalno funkcioniranje.
Hudolin je nažalost danas gotovo zaboravljen, a učinio je čuda razvijajući socijalnu, odnosno ekološku psihijatriju, uključujući i skrb u zajednici gdje ljudi žive što bliže svojim obiteljima, obiteljsku terapiju, i taj model prihvaćen je danas u cijelome svijetu. Zato je ovo nagrada svima koji su učinili taj holistički iskorak mogućim”, ističe Veljko Đorđević dok u rukama drži impozantan, masivan reljef nagrade “Paul Tournier”. Đorđević je energičan čovjek širokih, renesansnih interesa, zavidne radne etike, kreativac s nepresušnom voljom za postizanjem opipljivih i smislenih rezultata.
Takav je bio još kao mladi liječnik, kad je pod mentorstvom profesora Hudolina proputovao svijet kao agilni asistent na kongresima medicinara, i na iscrpljujućim “turnejama” po Jugoslaviji, od radnih akcija i dječjih domova do zatvora, gdje je na osoben način pomogao proširiti psihijatrijsku skrb u zajednicu, izvan granica medicinskih ustanova. “Hudolin je bio najduže prisutan kao predvodnik socijalne psihijatrije. Išli smo po školama, učeničkim domovima, govorili o problemu pušenja, ovisnosti, u zatvoru radili s ovisnicima o drogama…”
Prestižna nagrada
I ovu će prestižnu nagradu iskoristiti kao pogonsko gorivo za nešto opipljivo: pokrenut će u Hrvatskoj Europski centar medicine usmjerene na osobu, a kolege iz SAD-a već ga zovu na suradnju.
“Ideja o ovom centru začeta je na kongresu Total care and total health, još ne znamo hoće li sjedište biti u Zagrebu ili na obali, to je u ovoj fazi predmet dogovora, ali projekt kreće… Cijeli će svijet surađivati s nama”, uzbuđeno najavljuje Veljko Đorđević.
Evo što još stoji u njegovoj biografiji: rođen je u Osijeku, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, izvanredni je profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu je i sam diplomirao 1975., i otad gradi karijeru osobito posvećen temama psihoterapije, socijalne psihijatrije i komunikacije u medicini. Kao specijalist psihijatar radio je u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice do 1992., kada prelazi u privatnu psihijatrijsku ordinaciju, a od 2002. radi prvo kao pomoćnik ravnatelja KBC-a Zagreb, zatim kao pročelnik Zavoda za preventivnu i socijalnu psihijatriju Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb te kao pročelnik Poliklinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb, do umirovljenja u listopadu 2016. Osnivač je i prvi predstojnik Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2010. – 2017.).
Ako bi u jednoj rečenici trebalo sažeti pristup Veljka Đorđevića medicini, kulturi i svijetu oko sebe, bila bi to ona koju je nadjenuo svojoj dugovječnoj radijskoj emisiji: “Čovjek je čovjeku lijek”. Bio je, naime, urednik i voditelj više od tisuću rado praćenih radijskih i televizijskih emisija (“Čovjek je čovjeku lijek”, “Povjerljivo s dr. Veljkom Đorđevićem”, “Ekspertiza dr. Veljka Đorđevića”).
Oaza skrbi
Objavio je više od stotinu stručnih i znanstvenih radova te više od deset stručnih knjiga, od kojih su neke na engleskom jeziku, a neke prevedene na slovenski i makedonski jezik. Napisao je i sedam romana te nekoliko drama i član je Hrvatskog društva pisaca. Član je mnogih hrvatskih i međunarodnih društava, bio je urednik nekoliko stručnih i znanstvenih časopisa te dobitnik mnogih priznanja i nagrada. Ima bogato kliničko iskustvo u radu s pacijentima sa svim psihičkim poremećajima, a osobito se bavi liječenjem depresivnih i anksioznih poremećaja, psihotičnih poremećaja te svih vrsta ovisnosti, kao i liječenjem poremećaja jedenja (osobito pretilosti).
“Paradoksalno je i ironično da je ovo stoljeće proglašeno stoljećem uma, a toliki je deficit zdravog razuma oko nas… Ljudi su se odmaknuli od sebe i otuđili od bližnjih, a prikovali za tehnologiju; ne iznenađuje što se sad moramo suočiti s posljedicama tog obrata, koje najviše vidim u populaciji djece i mladih te starijih, u gerijatrijskoj i palijativnoj skrbi”, kaže Đorđević, koji s mnogo empatije govori o hrvatskim braniteljima i raduje se pokretanju braniteljskih centara, izvrsno opremljenih oaza medicinske i socijalne skrbi koju mnogi branitelji nasušno trebaju – i zaslužuju. Jedan od novih braniteljskih centara bit će otvoren u nekadašnjoj zgradi psihijatrijske bolnice u Pakracu, za koju Đorđevića veže jedno transformativno iskustvo.
“Na pitanje o najvećem uspjehu u mojoj karijeri godinama sam odgovarao navodeći veljaču 1989., kada sam u skupini od pet liječnika – zvali su nas Bijeli odred – sišao 900 metara duboko u srce rudnika Trepča u Kosovskoj Mitrovici i u maratonskim razgovorima izveo više od 1300 rudara na sigurno, tako da nitko od tih ljudi koji su štrajkali glađu i bili životno ugroženi nije stradao. No, danas mi se čini da je ključni događaj ipak onaj koji se dogodio u Domovinskom ratu, u Pakracu u rujnu 1991. godine, kad je mala skupina nevjerojatno humanih i hrabrih hrvatskih branitelja iz psihijatrijske bolnice evakuirala 300 ostavljenih bolesnika koji su ondje zaglavili bez lijekova, bez skrbi, čak i bez vode…”, priča dr. Đorđević.
Novi centar
Koliko ga se duboko dojmila ta priča, svjedoči podatak da je pakračkim herojima posvetio knjigu “Pouke o čovječnosti”, za koju je jedan tekst napisala i tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović te kao svoju izaslanicu poslala dr. Marijanu Bras u Pakrac na obilježavanje tog događaja. Istoj je temi posvećen i dokumentarni film u režiji Branka Ištvančića, a upravo je Veljko Đorđević u njemu narator. Dokumentarac je dobio svjetske nagrade na festivalima, među ostalima i na onome u Parizu, a iz njega je proizišla i praksa savjetovanja u veteranskim zadrugama od Vukovara do Šibenika.
Ta je dojmljiva i nadahnjujuća priča sad simbolički zaokružena gradnjom spomenutog braniteljskog centra za palijativnu skrb u Pakracu, baš u zgradi u kojoj se odvio junački čin.
“Postoje heroji rata i heroji mira, heroji izgradnje i obnove, heroji u znanosti i umjetnosti, ali malo je heroja čovječnosti, veleposlanika dobra. A oni su tu među nama, hrvatski branitelji; njihova evakuacija psihijatrijskih bolesnika u vihoru Domovinskog rata svojom humanošću, etičnošću i poukama čovječnosti nemjerljiva je s bilo kakvim postignućem. Ona je simbol, kamen međaš, ishodište i putokaz generacijama za proučavanje medicinske etike diljem svijeta”, poručuje Đorđević.
Opisivan kao terapeut ludih šminkera
U medijima rado opisivan kao “terapeut ludih šminkera” jer je u svojoj medicinskoj praksi (s obzirom na to da je bio aktivan na kulturnoj sceni) proširio svoju klijentelu na osobe iz svijeta kulture i estrade te uvrštavan na popise najutjecajnijih Hrvata – Veljko Đorđević kaže da studij medicine nije bio njegov prvi izbor. Ispunio je njime želju svojih roditelja, no on je sam uvijek više naginjao umjetnosti – kazalištu i osobito književnosti. Nije čudno što je na koncu uspio “uvesti” književnost u svoj opus, i to na velika vrata.
“Obožavam pisati. Oduvijek sam puno čitao, htio sam upisati književnost, na kraju sam shvatio da mi za pisanje ne treba diploma, nego nadahnuće kojeg vam ne manjka ako otvorenog srca i s empatijom slušate priče ljudi s kojima radite”, govori Đorđević. Jedna je od njegovih knjiga “Lepoglavski blues”, za koju je motive pronašao u vlastitom radu s kažnjenicima.
Među njima je bio i Miro M., sitni lopov iz Vinkovaca s tisuću kaznenih djela, koji je volio ljude i rado im pomagao, bio poetska duša i emotivac. Skončao je u kaznionici kojoj je na papirićima pisao pjesmu, zvala se “Lepoglavski blues”; nakon njegove smrti Đorđević je o sudbini Mira M. i drugim potresnim i duhovitim zatvorskim zgodama napisao knjigu za koju je uzeo baš taj naslov, “Lepoglavski blues”. Psihijatrijska praksa dala mu je obilje materijala i za knjige “Svitanja”, “Ožiljci života”, “Sante leda”, “Ludolog među umjetnicima” i druge.
“Mjesecima su me zezali zbog pacijenta koji je pojeo puzavac”
Jedna od brojnih anegdota iz bogate karijere Veljka Đorđevića jest i ona koja se tiče njegova prvog bolničkog dežurstva. Bilo je to u Vinogradskoj, bio je u noćnoj smjeni sam sa starijom, iskusnom liječnicom. Primili su poziv s muškog odjela psihijatrije, jedan pacijent je usred noći pojeo puzavac, čitavu sobnu boljku, list po list, i tako par tisuća listića. Bio je shizofreničar, nije mogao govoriti, samo se smiješio. Mladog doktora obuzeo je strah, sjetio se da su njegovoj obitelji u Slavoniji guske pomrle jer su pojele oleandar.
Pozvao je konzilijarnog internista, postavio dijagnozu “Intoxicatio cum biljka (puzavac)”. “Ovi su se valjali od smijeha, kakva je to dijagnoza, nisam znao na latinskom napisati otrovanje biljkom pa sam naškrabao samo ‘Intoxicatio cum biljka’. Internist je došao pred jutro, pregledao pacijenta, zatražio od mene da pazim na njega, ostao sam sve do jutra s njim, uplašen da čovjek ne bi umro kao naše guske. Mjesecima poslije su me zezali ‘što je s onim koji je pojeo puzavac’…