U sjeni lokalnih izbora ostala je objava Glavnog odbora Matice hrvatske, koji je na sjednici održanoj krajem svibnja utvrdio listu kandidata za nova upravna tijela. Dosadašnji predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran upoznao je Glavni odbor s odlukom da se u idućem ciklusu neće kandidirati za predsjednika, kako bi se više mogao posvetiti književnom radu. Unatoč tomu, Gavran i dalje ostaje aktivan član Matice hrvatske.
Ovo je službeno tumačenje te organizacije, dok se neslužbeno može čuti kako su Gavrana u Matici odlučili maknuti s čelne pozicije jer ga nisu uspjeli politički profilirati, čime bi osnažili svoj utjecaj. Istini za volju, osim što je i prije preuzimanja ove pozicije u Matici hrvatskoj Gavran široj javnosti bio poznat kao ugledni književnik, u javnom prostoru nametnuo se kao predsjednik Matice hrvatske tek kada se o njemu počelo spekulirati kao o mogućem HDZ-ovu odnosno Plenkovićevu kandidatu za predsjednika. Taj plan, međutim, nije zaživio pa je Gavran još kratko nakon predsjedničkih izbora ostao predsjednikom Matice hrvatske, koju nakon njega preuzima Damir Zorić, na temelju odluke Glavnog obora koji ga je izabrao jednoglasno na izbornoj skupštini. Uz to je potvrđeno da glavni tajnik ostaje Ivica Nuić. Za potpredsjednike su pak predloženi Mario Jareb, Dražen Švagelj i Božidar Petrač, za književnu tajnicu akademkinja Dubravka Oraić Tolić, a za gospodarskog tajnika Ivica Završki.
Od novog vodstva u Matici hrvatskoj prije svega očekuju obnovu dotrajale Palače Matice hrvatske, što na svoj način tumače oni koji poznaju lik i djelo Damira Zorića i glavnog tajnika Ivice Nuića i pitaju se očekuje li Maticu hrvatsku privatizacija, s obzirom na to da se upravo privatizacija usko veže uz Nuićevu, ali i Zorićevu karijeru. Tu se ponajprije misli na Večernji list, koji se početkom 1998. godine našao u nevolji nakon što je obznanjeno da je jedna offshore kompanija iz Jerseya od Mirovinskog fonda kupila većinski paket Večernjaka, odnosno 53,61 posto dionica za nešto manje od 20 milijuna nekadašnjih njemačkih maraka.
Zlatna trijada
Prodaju Večernjaka izglasao je Nadzorni odbor Mirovinskog fonda koji su činili ministar privatizacije Milan Kovač, ministar financija Borislav Škegro te Luka Krznarić u ime ministra rada. U tom je timu sudjelovao i Ljubo Vukoja kao direktor Fonda individualnih poljoprivrednika, a onda kao ključan dionik i Damir Zorić kao direktor Fonda mirovinskog osiguranja. Novine su prodane izravnom i brzom nagodbom, a dvije godine poslije, pred saborskim povjerenstvom otvorilo se pitanje potrebe za utvrđivanjem činjenica vezanih uz prodaju Večernjeg lista. Zorić je isprva tvrdio da su se u prodaji vodili isključivo financijskim kriterijem. Mirovinski je fond prodajom Večernjaka, kako se kasnije doznalo, uspio pokriti trećinu mjesečnog manjka za isplatu mirovina, to jest 58.999 prosječnih mirovina. Negdje u to vrijeme počelo se i javno polemizirati o imenu tvrtke koja je kupila Večernjak, pa je nagađanja iznosio i nekadašnji urednik i kolumnist Novog lista Dražen Vukov Colić sredinom siječnja 1998. “U nekim zagrebačkim medijskim kladionicama na listi onih koji bi kao budući vlasnici Večernjeg lista mogli oko sebe okupiti dostatno snažnu grupu u nekoj hrvatskoj zlatnoj trijadi vodi Pavo Zubak, ali nema nikakvih stvarnih potvrda da je upravo taj krug upleten u ovu kupoprodajnu priču”, napisao je Vukov Colić u kolumni u kojoj, govoreći o zlatnoj trijadi, aludira na imućne Hercegovce.
Plenkovićev plan za Zagreb: Ninina zamjena ili Hercegovka kumski povezana s Milićem
Zanimljiv je i put novca u slučaju prodaje Večernjaka koji je do Mirovinskog fonda išao preko Splitske i Zagrebačke banke te jedne engleske i njemačke. Kasnije se u medijima pojavljivao i fonogram razgovora pokojnog predsjednika Tuđmana i njegova nekoć bliskog suradnika Ivića Pašalića, u kojima se moglo čuti kako razgovaraju o dogovorenoj prodaji Večernjaka, što je, doduše, Pašalić naknadno demantirao.
Demantirao je pak i trgovac automobilima Zubak da bi on mogao biti pravi vlasnik ili posrednik u privatizaciji Večernjaka, a onda su se mediji uhvatili vlasnika Montmontaže Nikole Lisičara i Ivice Nuića, zamjenika predsjednika Uprave Montmontaže, koja je kupila dvije trećine Večernjeg lista bez znanja svog Nadzornog odbora. Hrvatski mediji u to su doba pisali kako su Zubak, Lisičar i Nuić odigrali igru za HDZ, a oni su odgovarali da se otkrivaju kako bi prestala hajka na Večernji list koji je sredinom travnja 2000. godine sam objavio da austrijska Styria AG kupuje većinski paket dionica za 26 milijuna njemačkih maraka.
Privlači pozornost
Nakon te objave priča o sumnjivoj privatizaciji Večernjaka ostala je u nekoj od ladica u kojima se i danas vjerojatno čuvaju brojne mutne priče iz ere privatizacije. Lisičar je 2006. u nikad razjašnjenim okolnostima ubijen na kućnom pragu u Ravnicama u Zagrebu, a Nuić se u međuvremenu povukao iz javnog prostora i nastojao ostati diskretan, gradeći daleko od očiju znatiželjnika svoj biznis.
Taj ga je biznis doveo i do prvog čovjeka HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji već dugo u svojoj zemlji privlači pozornost i ulazi u sukobe s američkom administracijom zbog projekta Južne interkonekcije, pri čemu Čović inzistira na osnivanju nove tvrtke koja bi omogućila da BiH pristupi hrvatskoj plinskoj mreži. U tome ga je nedavno, na iznenađenje mnogih, podržao i hrvatski premijer Andrej Plenković, a i prije nego što je počelo Čovićevo inzistiranje na osnivanju nove kompanije, u Mostaru je krajem 2021. osnovana tvrtka Europlin, čija je djelatnost gradnja cjevovoda za tečnost i plinove čiji je osnivač Nuić, koji je rodom iz Konjica. Mjesec dana nakon što je Nuić registrirao tvrtku za gradnju cjevovoda u srcu Hercegovine, iz tamošnjeg HDZ-a počelo je osporavanje BiH Gasa kao tvrtke koja bi trebala dovršiti započeti posao.
Zbog te priče o Europlinu reagirali su svojedobno iz SAD-a, pa je američki državni tajnik Antony Blinken pisao ministrima vanjskih poslova BiH i Hrvatske Elmedinu Konakoviću i Gordanu Grliću Radmanu, tražeći od njih da izvrše pritisak na Čovića kako bi prestao opstruirati navedeni projekt. Unatoč tomu što se u pozadini tog projekta nazire Nuić, o njemu se u tom kontekstu nije mnogo govorilo. Štoviše, uz priču o sumnjivoj privatizaciji Večernjaka, u medijskom ga se prostoru uglavnom posljednjih godina spominjalo u pozitivnom kontekstu, posebice nakon što je preuzeo upravljanje udrugom bosanskih Hrvata Prsten, gdje i jest naslijedio kralja automobila Zubaka.
Obavještajni milje
Unatoč tomu što se o Nuićevim odnosima s Ćovićem nije pisalo, njih dvojica posljednjih su se godina često susretala, a u tom je društvu bio i Damir Zorić. Susreti su odrađivani i u ime Matice hrvatske pa se tako svojedobno Čović sa Zorićem, Gavranom i Nuićem susreo tijekom posjeta Zagrebu, dok je usporedno s time ogranak Matice hrvatske u Vitezu ugošćivao Zorića i Nuića, koji je zanimljiv i utoliko što se nalazi u Nadzornom odboru JANAF-a. Dok su Nuića u dijelu Hercegovine dočekivali sa zadovoljstvom, dio bošnjačkih medija nazivao ga je dijelom poslovno-obavještajnog miljea i čovjekom koji bi trebao preuzeti poduzeće Interkonekcije sa sjedištem u Mostaru. Mediji bošnjačkog predznaka tada su također tvrdili da je Nuić blizak desnim HDZ-ovim strujama, podsjećajući i na njegove veze s Pašalićem iz ere privatizacije Večernjeg lista.
Plenković sprema rezervni posao: Pazite gdje će raditi kada ne bude premijer
U kakvim je Nuić danas odnosima s Pašalićem nije poznato, ali je zato poznato da je u vrlo dobrim odnosima s Damirom Zorićem, svestranim tipom kojeg hrvatska javnost iz 90-ih pamti kao direktora Mirovinskog fonda, preteče HZMO-a, a posljednjih godina kao direktora Hrvatske udruge poslodavaca, ali i kao donedavnog člana Izvršnog odbora Dinama, u kojem je slovio kao osoba od povjerenja bivšega gazde Zdravka Mamića. Inače je novi predsjednik Matice hrvatske baš poput Nuića porijeklom iz BiH pa ga se često i u Dinamu nazivalo omiljenim Mamićevim Hercegovcem. Iako bi se za nekoga hercegovačkih korijena očekivalo da se u politici probija preko HDZ-a, Zorić je zapravo isprva bio probitačni HSLS-ov kadar, no u međuvremenu se zbližio s Tuđmanom i upisao u njegov HDZ. Njegovu ulasku u HDZ prethodila je jedna od najvećih špijunsko-političkih afera – pomalo zaboravljena afera Lisica. Sukobi u HSLS-u, koji je uz SDP bio najveća oporbena stranka, rezultirali su prelaskom HSLS-ovih članova u HDZ. Ti su prelasci bili praćeni medijskim konferencijama, a otpadnici su kolegama najčešće pripisivali nedostatak domoljublja.
Uz najbogatije
Skupina vijećnika zagrebačke Gradske skupštine predvođena Ivanom Božinovićem otkrila je da je koncem 1993. Goran Granić, istaknuti HSLS-ovac i brat ministra vanjskih poslova Mate Granića, napravio plan za destabilizaciju političke scene koji je trebao dovesti do prijevremenih izbora. Plan pod imenom Lisica trebao je poljuljati HDZ u trenutku u kojem je bjesnio hrvatsko-muslimanski rat u BiH. Iako plan nikada nije prihvaćen u stranačkim tijelima, HDZ ga je iskoristio da odbije potvrditi Granića kao zagrebačkoga gradonačelnika, a Zorić da se približi HDZ-u i prvom predsjedniku Tuđmanu. To zbližavanje dovelo ga je do pozicije predstojnika Vladina ureda za izbjeglice i prognanike, nakon čega Zorić postaje direktor Republičkog fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje radnika Hrvatske, koji je kasnije prerastao u HZMO.
U eri privatizacije Zorića se povezivalo s vratolomijama u trgovini dionicama Istarske i Hrvatske poštanske banke, problematizirala se i privatizacija desetak dubrovačkih hotela, u kontekstu koje su spominjani Suad Rizvanbegović iz Croatia osiguranja i Miroslav Kutle. Tijekom karijere Zorić je bio u hrvatski veleposlanik u BiH, nakon čega se prebacio u privatni sektor, odnosno osiguravateljsku industriju. Prema službenom dijelu biografije, Zorić se školovao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je diplomirao studije etnologije i povijesti. Na istom je studiju magistrirao, a onda i doktorirao. Ondje je jedno vrijeme i radio, baveći se etnološkom kartografijom, istraživanjima tradicijskih nadgrobnika, ukopišta i etnologijskih prinosa naših misionara. Jedno je vrijeme radio u koncernu Agrokor, a onda i kao predsjednik Uprave Euroherca, u vlasništvu moćnog Hercegovca Dubravka Grgića, jednog od najbogatijih ljudi u regiji.
Kada je pak riječ o Matici hrvatskoj, u njoj je Zorić dva puta biran u Glavni odbor, Predsjedništvo, na mjesto glavnog tajnika, a onda i na mjesto Gavranova zamjenika. Zamjenik sada postaje predsjednik Matice hrvatske, a uz njega ostaje i njegov zemljak Nuić. Kakvu će to budućnost donijeti Matici hrvatskoj i obnovi njezine zgrade na Strossmayerovom trgu u Zagrebu te hoće li se obistiniti crne slutnje o privatizaciji, pa makar i onoj simboličkoj?