Pomorski policajac iz zadarske postaje nakon godina službe na moru odlučio je pravdu potražiti na sudu tvrdeći da je godinama radio prekovremeno bez odgovarajuće naknade. Tužio je Ministarstvo unutarnjih poslova i dobio spor, a presuda Općinskog suda u Zadru od 13. lipnja obavezela je državu da mu isplati gotovo 20 tisuća eura bruto za vrijeme terenskog rada u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2020. godine.
Prema iskazima svjedoka njegov radni dan sastojao se od nadzora državne granice i ribarskih plovidbi, ali i od zadataka koji inače spadaju u nadležnost temeljne policije: intervenirali su kod obiteljskog nasilja, narušavanja javnog reda i mira, prevozili bolesnike i mrtvace, sudjelovali u spašavanju na moru, često po lošem vremenu, bez obzira je li dan ili noć.
Na brodu su boravili po 24 sata, uvijek u uniformi, uvijek spremni za intervenciju, bez mogućnosti opravdanja da su “već odradili svoju smjenu”. Uz to, odgovarali su i za sigurnost broda, naoružanje i opremu kojom su raspolagali.
Prema njegovim tvrdnjama, cijelo vrijeme provodeno na brodu – i danju i noću – bilo je vrijeme efektivnog rada, a ne samo pasivnog dežurstva kako je tvrdilo u odgovoru na tužbu Ministarstvo unutarnjih poslova. Dodao je kako rad na plovilu nije organiziran kao uredski posao od osam sati dnevno, već zahtijeva stalnu spremnost na poziv – neovisno o tome nalazi li se brod na moru, usidren ili privezan.
Ministarstvo unutarnjih poslova osporilo je, međutim. njegov zahtjev, tvrdeći da mu jer obračunato sve u skladu s Kolektivnim ugovorom: dodaci za rad noću (40 posto), subotom (25 posto), nedjeljom (35 posto), blagdanima (150 posto) i za prekovremeni rad (50 posto), kao i naknade za terenski rad, te pasivno dežurstvo (10 posto po satu). Također su tvrdili da su iz zapisa o potrošnji goriva, radu motora i radnim nalozima jasno vidljivi stvarno odrađeni sati, dok su hitne intervencije bile rijetke.
Međutim, sud nije prihvatio ovakvu argumentaciju. Iskazi svjedoka i drugih kolega policajaca potvrdili su da su službenici zapravo bili neprestano angažirani: nadzirali su državnu granicu, reagirali na pozive bez obzira na doba dana, obavljali poslove koji uključuju hitne intervencije na moru i kopnu te istodobno morali brinuti o sigurnosti i funkcionalnosti samog plovila.
Po riječima svjedoka, članovi posade nisu mogli “odbijati” dojave uz izliku da su radili 10 ili 12 sati jer su 24 sata dnevno bili dužni reagirati. Tijekom službe morali su nositi uniforme, bili su odgovorni za brod, oružje i opremu – i nisu mogli napustiti plovilo kako bi otišli kući.
Sud je ocijenio da takva organizacija rada nema karakter pasivnog dežurstva već predstavlja prekovremeni rad, čime su policajcu pripadali dodatni dodaci na plaću sukladno članku 44. Kolektivnog ugovora. Posebno je istaknuto kako terenski dodatak i naknade za prekovremeni rad nisu međusobno isključive, kao i da spavanje ili kratki odmori na brodu nemaju karakter zakonski propisanog odmora ako zaposlenik mora biti neprestano spreman reagirati.
Sud nije prihvatio iskaze svjedoka koje je predložio MUP jer nijedan od njih nije radio s tužiteljem na istim brodovima u relevantnom razdoblju i stoga nisu imali neposredna saznanja. Također, odbijene su i njihove tvrdnje da su policijski službenici nakon radnog vremena mogli izaći s broda i “popiti kavu u civilu”, kao životno nerealne i neutemeljene.
Sud se u presudi oslonio na činjenice iz službenih dokumenata, kao i na konkretne iskaze svjedoka koji su zajedno s tužiteljem boravili na brodu, zaključivši da razlika između “radnog vremena” i ostatka dana u tim uvjetima – zapravo ne postoji. U svakom trenutku službe morali su biti u uniformi, na brodu, odgovorni za sigurnost opreme i spremni na hitne intervencije.