Šibenčani su još jednom javno i jasno demonstrirali kako vole sport. Da se u ljubavi prema sportskom nadmetanju mogu staviti uz bok splitskim susjedima, koji grad pod Marjanom ne baš skromno nazivaju „najsportskijim gradom na svitu“.
Povod za takvo razmišljanje je, nema dvojbe, prijateljska utakmica vaterpolista Hrvatske i Italije, koja je jednako plijenila igrom i atmosferom na gledateljima načičkanim tribinama. Bez bojazni da nas proglasite jugonostalgičarem, vratila nas je 60 „i nešto“ godina unatrag, kad je na istoj lokaciji reprezentacija bivše države (Muškatirović, Trumbić, Rosić, Šimenc, Sandić, Janković, Stanišić, Nardelli, Bonačić, Nonković, Stipanić), pripremajući se za Olimpijske igre u Tokiju u sličnoj atmosferi nastupila na zaboravljenom „Trofeju Jadran“.
Nije teško obrazložiti zašto su Šibenčani pohrlili u Crnicu. Prijatelji sporta u Krešimirovu gradu su, prije svega, ponosni na sportske domete svojih sinova, izbornika Ivice Tucka i njegova pomoćnika Jure Marelje. No, jednako podržavaju upornu i uspješnu borbu vaterpolista „Solarisa“ da opstanu u Regionalnoj ligi ili, kako obično govore, najjačem ligaškom natjecanju na svijetu. Na svoj način vaterpolska fešta (ne)izravna nas je vratilo u puno bližu prošlost ili sjajni početak nogometaša Šibenika u minuloj sezoni, kad je Šubićevac bio u prosjeku najposjećeniji hrvatski stadion u odnosu na kapacitet njegovih tribina.
– Takva je šibenska publika. Ona je zaljubljena u svoj grad i svoje klubove, ali je samo uspjesi tjeraju na utakmice. Nema onih engleskih ili njemačkih navika da se plaća pretplata na utakmice, iako je klub potonuo u niži rang – brutalno iskreno, ali i s primjetnim očajem zbog tužne sudbine Šubićevca objašnjavao nam je Boris Pelajić Pele, jedan od utemeljitelja navijačke udruge Funcuti.
Temu je na svoj način podgrijala i Ana Čučuk, šibenska povratnica iz Kalifornije rečenicom: „Kad će Šibenik opet imati velik broj domaćih nogometaša, kao onomad, kad su Narančasti gostovali u Kaliforniji i Nevadi?“ Sjetila se Mladena Pralije, Gorana Pauka, Dubravka Mikuličića, Gorana Jurišića, Željka Maretića, Denisa Ercega…
Više je, nema sumnje, razloga za što je palo zanimanje mladih Šibenčana za bavljenje sportom, pa tako i broj prvotimaca u šibenskim klubovima, koji su svoj sportski put počeli na Šubićevcu i Baldekinu, u dobroj staroj Crnici…
Očito, sve pošasti suvremenog svijeta odvojile su nemali broj šibenske djece od redovitog sportskog vježbanja.
– Problem je i članarina za vježbanje u sportskim školama. Moramo stvoriti takve financijske uvjete da djeca vježbaju besplatno, a da njihovi treneri ne ovise o toj članarini. Bolje rečeno, treba se dogoditi kompletna „restauracija“ rada u mlađim kategorijama – uvjeren je Pino Grdović, poznati zadarski trener, koji je upornim radom oblikovao velike košarkaške zvijezde poput Dina Rađe, Tonija Kukoča, Deana Bodiroge…
Jedna od najiskusnijih šibenskih prosvjetnih radnica, koja nije baš vezana za sport ističe i potrebu da nastava u osnovnim školama bude samo jutarnja, jednosmjenska kako bi dvorane u drugom dijelu dana ostale slobodne za sportske i ine aktivnosti.
Zaključak je i više nego jasan: – Za masovni povratak šibenske djece u sportske škole potrebno je malo dobro volje, ali i nešto novaca!