Čudni ljudi žive tu, sve što vole razapnu! Spomenuti stihovi Petra Graše automatski su nam pali na pamet poslije, za šibenske prijatelje nogometa, užasne vijesti da je HNK Šibenik, zbog blokiranog računa, gurnut u četvrti rang natjecanja. S realnom mogućnošću stečaja, a to znači i pada još niže, točnije u Županijsku ligu. Suprotno nadanjima i, očito, neprovjerenim informacijama Šubićevac je 14 godina poslije krenuo istim putem kao onomad Baldekin.
„Slavnoj Šibenki nije bilo spasa. Ne samo zbog pada u niži rang, već radi dugova, koji su klupsku situaciju činili gotovo bezizlaznom, gotovo beznadnom. Nije se baš osjećala ni dobra volja da se pronađu putovi sanacije kluba“.
Tako piše u knjizi „Od Miminca Baldekinu“, koja opisuje kako su u sezoni 2010/2011 od perjanice šibenskog sporta ostali samo posmrtni ostaci ili (nesuđeni) prvak bivše države se ugasio.
Oko potonulog prvoligaša na Baldekinu motali su se „čudni ljudi“. S manjkom emocija i viškom sitnih, kratkoročnih interesa. Slično je bilo ovog proljeća i sa šibenskim nogometnim prvoligašem. Razlika je samo u tome što onomad košarkaški djelatnici nisu zavaravali javnost netočnim ili površnim informacijama. Za razliku od onih, koji su kao formalni vlasnici prigrlili sva prava na dobro i zlo na Šubićevcu.
Nitko ne može pobjeći od odgovornosti, kad je riječ o potonuću Narančastih, ali u cijelom slučaju ne treba pretjerivati s političkom konotacijom problema. Uostalom, kad je (po)tonula Šibenka na vlasti je u Krešimirovu gradu bio SDP, a danas HDZ. Dakle, nije riječ o ideološkim razlikama, već nekom, blago rečeno, čudnom nemaru.
Nismo se mi, Šibenčani u financijskom smislu iskazali ni onda, kad je Goran Pauk uporno rješavao proces pretvorbe HNK Šibenik u dioničko društvo. Više mu je pomogao SDP-ovac Slavko Linić nego neki dobro plasirani Šibenčani.
Za financiranje solidnog prvoligaša potrebno je kažu najmanje pet milijuna eura godišnje, što grad Šibenik objektivno ne može osigurati. Zato je potraga za stranim vlasnicima bila nužno zlo.
Nitko se od njih nije proslavio odnosom prema Šubićevcu. Ni Kolumbijci, koji su kupili klub za bagatelu od 100.000 eura, ni obitelj Jurić, koja je dozvolila da im netko podmetne fantomske ugovore kao što je bio onaj s Marijom Cvitanovićem (oko 200 tisuća eura), a o aktualnoj garnituri da ne govorimo.
Zdrav razum ne može prihvatiti podatak da je HNK Šibenik dužan bogu i vragu oko 2,5 milijuna eura. Kontra-argumenti jamačno su činjenica da je Šubićevac ove sezone dobio 1,8 milijuna eura od HNS-a (op.p. akonto Dinamovih uspjeha u Europi), i TV-prava, 250 tisuća eura za prodaju Morrisona… A tu su prihodi i od ulaznica, sponzora, reklama…Spomenuti podaci su gotovo na rubu sudske istrage. S temeljnim pitanjem „Gdje je ispario taj novac, ako se nije posegnulo ni za jednim vrijednim pojačanjem!?“
Krenuti od nule
Sve skupa se događa u situaciji, kad su tri mlađe kategorije (juniori, kadeti, pioniri) u svom uzrastu osigurale igranje u najvišem rangu. U tom smislu HNS će vjerojatno biti tolerantan, kao što je strpljivo čekao da Šubićevac riješi dugove.
No, kad je prva momčad u pitanju sve više prevladava stav da je bolje krenuti od najnižeg ranga bez dugova nego u četvrtoj ligi s dugovima. U tom smislu čvrsto su se izjasnili preostali šibenski entuzijasti u klubu. Da se krene istim putem, kojim je prije 14 godina krenula Šibenka, igrajući na otoku Ugljanu, u Trilju, Poličniku… Uostalom, to je bila trasa povratka u Prvu ligu i nogometaša Varaždina, koji je na strpljiv način „od nule“ dospio natrag u elitu, dogurao do europskih nastupa,
Sudeći po izjavi, koju je novi(stari) gradonačelnik dr Željko Burić dao na prvoj konferenciji za medije poslije izbora, ni on nije bitno drugačijeg mišljenja.
Tko zna možda Šibenik krene i istim, uspješnim putem kao Šibenka!? Da se u tri-četiri godine vrati tamo, gdje mu je oduvijek bilo mjesto. Zbog tradicije, navijača i brojnih igrača, koje je Šubićevac podario hrvatskom nogometu. Pa, makar to bilo s nekim novim imenom!