Za priču o spašavanju jednog galeba i suživota s njim naša sugrađanka i kolegica, dubrovačka radijska novinarka Jelena Obradović Mojaš, dobila je nagradu Hrvatskog novinarskog društva za lokalno novinarstvo ‘Siniša Glavašević’ za 2024. godinu. U vrijeme kad je Sanja Dražić ‘udomila’ galeba nismo propustili napraviti priču o ovom neobičnom suživotu koji je nagrađen radosnim povratkom galeba u slobodu.
Sanja Dražić je profesorica glazbene kulture, ima puno obaveza vezanih uz glazbu i glazbenu pedagogiju, ali svoje slobodno vrijeme najčešće posvećuje životinjama. Vlasnica je 10 mačaka, uz dvije sestrine, a kako žive u istoj kući, tako se i njihove životinje druže i žive u skladnom suživotu. S obzirom da njihova ulica vodi od Javne garaže na Ilijinoj Glavici do Pila, njome prolaze ‘rijeke’ turista koji često zastaju i dive se prizorima na zidu od đardina, na kojem leži po 5-6 njegovanih mačaka i nesvjesno pozira. Nema kontinenta do kojeg nisu doprle njihove fotografije, smije se Sanja, otvarajući nam vrata, iza kojih su nas dočekali Žare, Šime, Milica i Tini.
Svi udomljeni
Svugdje su pjatinići s hranom i zdjelice s vodom, a u kući dekice na kojima odmaraju i po noći spavaju njezini ljubimci, koje nikad ne kupuje niti uzima mačiće iz nečijeg legla. Uvijek su to napuštene mačke po škatulama sa smeća ili kako bi rekla Sanja ‘posljedice okrutnih običaja nekih ljudi’.
Tu negdje po kući su još Latiko, Sushi, Eija, Cuci, Herbert, Piva, Whiskas i Tutles, motaju se negdje po sobama i skrivaju od pridošlica. Nepovjerljive su jer su sve nađene napuštene, pa i u odrasloj dobi. Sanja, naime, spašava bolesne i odbačene životinje koje ne bi preživjele da nisu nju susrele.
– Sve su udomljene, nađene na putu. Neke su jednostavno ‘osvanule’ na zidu naše tarace. Unaprijed molim sve one koji ne znaju što bi sa svojim macama, da ih više ne donose! – ističe uz smiješak.
Prilagođeno gostu
Sanja inače ne živi blizu mora, dapače, valja joj do omiljenog kupališta u Šulića prehodati dosta skalina nizbrdo, pa kraj hotela Hilton Imperial izaći na frekventnu prometnicu, prijeći je i kroz još jednu dugu ulicu izaći na more. Zato je ravno čudu da je galeb uspio proći tu udaljenost pješke, u suprotnom smjeru i uzbrdo, izbjeći užurbane noge prolaznika, gume automobila i kandže mačaka koje se uvijek motaju tu u blizini.
Jedne lanjske večeri krenula je na koncerat, otvorila vrata od đardina i susrela se s kljunom mladog galeba.
– Iznenadio me, na prvu nisam znala što bih s njim. Unijela sam ga u kuću i stavila u banju, ali vrlo brzo sam shvatila da tu neće moći boraviti. Zato sam mu prilagodila dnevni boravak i cijelo prizemlje…
Inače je sve u Sanjinoj kući podređeno životinjama, pa i ona kaže kako misli ‘da je malo prešla granicu jer im ništa ne brani’:
– Ali zašto i bi? Oni mene toliko vesele, imam sadržajan život s njima, a i troška – smije se uvijek vesela profesorica glazbe. – Njihova ljubav sve moje potencijalne probleme stavlja u drugi plan – kaže ova istinska ljubiteljica životinja.
– Preklani sam imala čiopu koju sam, kad je ojačala, odnijela na Gradac, odakle je poletjela u slobodu. Paola inače ima više iskustva s pticama, ali ne i s galebom. Bio je mlad i zdrav, ali još nedovoljno snažan da poleti. Ne znam kako je došetao do nas jer more nije baš blizu. Govorili su mi poslije neki da se motao oko hotela Imperial, čudo da ga nitko nije zgazio ili da ga nije napao neki kučak. Naš suživot bio je vrlo izazovan, ispočetka i stresan – smije se naša sugovornica.
Vrijeme za slobodu
– Nisam znala što s njim, mogu li ga i koliko čvrsto uhvatiti. Ovdje u tinelu je mogao širiti krila i vježbati letjeti. Imao je svoj ‘apartman’ – smije se Sanja, čija je avantura s galebom i kućnim macama trajala punih 17 dana.
Jedan poznavatelj prica Sanji je predložio da ga pošalje njemu, ali nije htjela odustati od galeba i njegova leta.
– Mislim da bih time bila iznevjerila naše prijateljstvo i njegovo povjerenje. Nisam ga mogla prevariti, a i vjerovala sam da će poletjeti. Taj gospar mi je rekao da je mlad, umoran i gladan. Samo mu je trebalo vremena – kazuje.
– Bilo je to divno iskustvo. Kad sam izlazila iz kuće, morala sam paziti da su vrata dobro zatvorena, a on je istraživao. Bio je jako znatiželjan, htio je upoznati prostor u kojem boravi. Odlično se snašao, iako je sigurno bio svjestan blizine mačaka. Ipak, znao je da je zaštićen i da mu je jedini zadatak vježbati letjeti. Bio je jako uporan. Nekad bi se zaletio, pa ništa. Nekad bi pošao 20 centimetara u zrak. Svaki dan je uspijevao sve više, dok nije lupnuo glavom u plafon. To je bio znak da je vrijeme za slobodu.
Galeb i Sanja uspostavili su i komunikaciju zbog koje je s pravom zaslužila nadimak dr. Dolittlea, popularnog liječnika životinja.
– Lupkala bih prstima po pjatu i on je znao da je vrijeme za jelo. Poslije bi mi, kad bi bio gladan, lupkao kljunom po pjatu – sjeća se Sanja njihove komunikacije.
– Kad bi letio, vikala bih mu ‘bravo, bravo’. Ako bih zaključila da jedno vrijeme nije vježbao, nego samo spavao, doviknula bih mu ‘bravo’, a on bi počeo vježbati letjeti.
Nakon 17 dana druženja i mnogobrojnih izazova, veseli rastanak se odigrao u Šulića. Galeb se prvo popeo na jednu stijenu, tu se neko vrijeme čistio, a onda je jedan odrasli galeb došao po njega. Napravili su nekoliko krugova iznad plaže i odletjeli dalje. Ostavio je za sobom i jednu divnu životnu lekciju:
– Naučio me strpljenju. Vidjela sam da je naše nestrpljenje jedan potpuno pogrešan način života. Ništa ne možemo ubrzati, niti trebamo. Sve ide svojim tijekom. On je miran i spokojan čekao na stijeni dok nije došao taj odrasli galeb. U zraku su činili manevre, gledala sam ih oduševljeno. Pokazao mi je da smo uspjeli i da se sve isplatilo – emotivno govori o tom trenutku.
– Danas mi ljudi u Šulića često kažu ‘Sanja, eno tvog galeba!’. Ja ne znam je li neki od galeba koji svraćaju svaki dan zaista onaj moj. Ali budući da je poletio u Šulića, moguće da jest – zaključuje Sanja Dražić.