Zadar je na Gripama stigao do svojeg trećeg trofeja u nizu! I tu bismo se trebali zaustaviti, jer je finalna serija pokazala sve slabosti ovoga sporta, što nikako ne umanjuje zadarski trofej! Uostalom kroz sezonu su bili dominantni, uvjerljivi. Najmanje što se moglo vidjeti jest košarka koja je kod oboje finalista bila na jakoj niskoj razini.
Ono što se pak ne može preskočiti, jest dramaturgija u zadnje dvije utakmice na Gripama, koje su plod slabosti, brojnih pogrešaka! Doslovce, užas! U konačnici, u produžetku, Zadar je manje griješio, imali su i sportske sreće, jer nakon tri promašene „ trice” lopta je stalno dolazila njima u ruke. I to treba zaslužiti! Ili, bolje kazati naplatili su svoju srčanost koja je prikrila ranije njihove spomenute minuse…
Split je nanovo iskazao smušenost, bezidejnost, strah od pobjede i čemu se možeš nadati nego porazu. Njima ni deset viška nije značilo ništa, očito im se u glavi vrtjelo: „ Ajme ako pobijedimo!” I ono najvažnije, Zadar je imao Vladimira Mihailovića, čovjeka odluke koji je na sve načine privlačio pozornost, pa čak i kad je promašivao… Ali, u njemu je pobjednički gen na kojem je živjela Zadrova priča!
Imao je Zadar iza svojih leđa i navijače kojima nije bilo teško dva puta potegnuti Splita, istina, dugo su u utakmici odluke živjeli u minusu. I nisu se predavali…Osjetila se ta sinergija parketa i tribina bez koje bi se teško moglo do trofeja!
Slavlje na Narodnom trgu… I onda sutradan buđenje uz upit: „ što prekosutra”!