Funk YU, premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, je dokumentarno-igrano-animirani filmski kolaž koji prati redatelja Franka Dujmića u potrazi za singlicom “Ulica jorgovana” Darka Domijana.
Dujmić, strastveni zaljubljenik u glazbu, čezne za ovom pločom koja se nekada mogla naći u gotovo svakom jugoslavenskom domu i čuti s terasa svakog restorana koji je držao do sebe. Ipak, njegov motiv nije naslovna pjesma, već B-strana, na kojoj je izdana “Zlatokosa”, pjesma svojedobno nimalo prepoznata u mainstreamu, no danas prilično kultnog statusa među diggerima ex-Yu glazbe.
Kako bi pronašao ploču koju sanja, tu punokrvnu ex-Yu funk stvar efektnog zvuka, Dujmić odlazi na turneju bivšom Jugom i sastaje se s najuglednijim ovdašnjim diggerima ploča. U Podgorici ga čeka Peđa Radović, u Zagrebu su to D-Gree i Soul Bader, u Ljubljani kolektiv Tetkine radosti, u Beogradu Borko, u Skoplju Tošo Filipovski, dok se na koncu vraća u Rijeku Dr. Smeđem Šećeru.
Iako je okupio all stars ekipu ove scene, sugovornici u filmu kao da ostaju nedovoljno iskorišteni. Redatelj je uspješno prenio njihovu strast i film je korektno oslikao njihovu zanesenost vinilom, fizičkom prisutnošću glazbe koju puštaju i strast za kopanjem po prašnjavim kutijama, no ostaje dojam da su njihovi glasovi na momente gotovo dekorativni. Sigurno se radi o svijetu koji vrvi anegdotama, crticama, tračevima, fun factovima i drugim informacijama kojih je prosječniji konzument glazbe žedan i koje bi ga na izlasku iz dvorane oplemenile. Razgovori su ovako ostali na površini, nezačinjeni, kao da se sve svelo na pitanje: zašto ploča, a ne Spotify?
Jasno je da Funk Yu ne pretendira biti enciklopedijski dokument ni povijesni zapis, ali upravo je u svojoj neobaveznoj formi mogao iskoristiti priliku da publici prenese neku novu informaciju, kao i da temu filma konkretnije stavi u širi kontekst velebne, a vrlo zanemarene jugoslavenske diskografije.
Funk YU / screenshot iz filma
Ipak, ovo ne znači da film nije uspio, a svemu pridonosi vrlo živa kombinacija igranih rekonstrukcija, animiranih sekvenci i stilizirane scenografije. Na vizualnoj razini, riječ je o pažljivo izrađenom uratku, s jasno definiranom estetikom i snažnim osjećajem za detalj. Format je moderan, razigran, šareni, te je sve vrlo promišljeno upakirano. Humor je vrlo muški, kao uostalom i svi protagonisti filma.
Vrijedi spomenuti da je film završen uz pomoć vrhunski odrađene crowdfunding kampanje. Ta grassroots narav, mu daje autentičnu osnovu i bilo bi predivno vidjeti da što više ovakvih projekata zaživljava u Hrvatskoj i u budućnosti.
Sve u svemu, Funk YU ima zanimljivu polazišnu točku, dojmljivu formu i temu, a sve to ga čini sasvim korektnim hommageom jednom posebnom hobiju – digganju. Iduća prilika za pogledati ga je u subotu (5. travnja), također na ZagrebDoxu.