Ima li na Poluotoku života osim turizma – radni je naziv fotoreportaže u koju smo se zaputili usred jutarnje vreve u starom dijelu Zadra, na potezu od Narodnog trga do tržnice, pa natrag Klaićevom do Varoši. Taj mitski dio gradske jezgre svakoga je dana u ljetnom razdoblju prenapučen turistima, ali nas je zanimalo ima li na Poluotoku još Zadrana, jesmo li kao Grad postali tek puka kulisa za turizam ili se u starom Zadru još uvijek živi i ako je – kako i tko?
Na Narodnom trgu nismo niti krenuli kad – puf! Ususret novopečeni gradonačelnik Šime Erlić i zaposlenik gradske uprave Boris Artić, bivši kolega Bobo.
– Gradonačelniče, jeste li vidjeli u Klaićevoj „vrtuljke” s đinđama, benkovački sajam izgleda kao Beverly Hills prema centru Zadra? – podbadamo ga odmah na početku.
– Vidio sam puno toga, sve će doći na red – pomirljivo će Erlić koji, kako smo doznali, svakoga dana obilazi grad kako bi se osobno uvjerio što ne valja i što treba pod hitno ispravljati. A treba toga dosta, nereda ima na sve strane, vakuum u upravljanju gradom već predugo traje, sezona se zahutktala, pa je pred gradonačelnikom puno posla. Prvo mora sastaviti tim, neće moći sam, a onda na posao, zasukati rukave do lakta. Ne bi mu bili u koži, pardon, u odijelu na plus 30…
Na Gradskoj tržnici – živahno. Živahne su doduše i cijene. Na mnogim štandovima nisu niti istaknute, valjda od sramote koliko sve košta. Doznajemo tako da kilogram maraški stoji – 10 eura. Ih! Kako bi lakše shvatili, ponovit ćemo kako kilogram maraški stoji – 75 kuna. Je li sad jasnija cijena kila višanja? Naša bi vlada trebala uvesti naredbu da se sve cijene opet imaju isticati u kunama, mi smo se nekako olako naviknuli da je iznos prijašnjih kuna prešao u iznos eura. Pa nam izgleda ništa nije jasno i samo plaćamo nerazumne iznose.
– Vrag onoga ko je euro donija. Guzičari! – iz topa će prodavačica kod koje gledamo u vjerojatno najveću kapulu na tržnici. Jedna je dovoljna za teću gulaša. Ali tko će od straha pitati cijenu?
– Nemojte me slikati – ipak će u obrambeni položaj.
– Sad lipo kupite tu kapulu što ste je slikali – ne izostaje niti poslovni duh piljarice koja očigledno ne zna kolike su novinarske dnevnice… Možda za list od jumbo kapule.
Na tržnici inače ima svega, počele su i krupne smokve petrovke. Eto i Dominika, sina od Brane, poznatih uokvirivača slika, jednog od rijetko preživjelih obrta u staroj jezgri.
– Ima li života na Poluotoku izvan turizma?
– Sad ima, ali zimi… – klima glavom Dominik u prolazu prema svojoj radnji.
Kod maraški od deset eura ne zaustavljamo se puno, strah nas je da nas, čak i onako „pasivne” iz kašete, ne opletu pod džepu. Fažoleti su sedam eura, nisu ni oni jeftini, a to je neizostavna spiza u Dalmaciji, namirnica koja se može spremati na milijun načina. Ali i fažolet je postao deluxe roba, kao da je neko egzotično povrće iz dalekog uvoza, a ne – fažolet.
– Sezonu nam ubijaju cijene. Pilamo granu na kojoj sidimo. Ali lako za strance, nas domaće ovako deru cilu godinu. I svi muče – kaže nam jedan kupac koji „neće javno” iako bi, kaže, mogao pričati o pjaci pet dana i pet noći. Sprema se kod prijatelja na feštu Svetog Ivana Krstitelja u Sikovo, pa ga nećemo zadržavati. Janjci se vrte, ima on pametnijeg posla.
Zato je gužva kod piljarice Gordane. Tri cure kupuju salatu i rado se slikaju.
– Tko više kupuju, turisti ili domaći?
– A bome turisti. Da ni turista, mogli bi zatvoriti butigu.
– Ma nije valjda?
– Bome je! Preko zime bude naših ljudi što su se navikli doći na pijacu, ali bilo bi svita i više da imaju di parkirati. Ovako, di će s autom, parkirnih mista je malo i nemaju di parkirati, pa sve manje i dolaze. A ljudi imaju novaca, nije točno da nemaju. Niču kuće ko gljive. Puni su kafići. Tko ima taj ne pita koliko što košta. Nije sve crno-bijelo. Ne daj bože jedino rata.
– Kako turisti znaju za našu pijacu?
– Pa kako neće znati, pijaca je centar grada…
– A di ćete me staviti?
– U Slobodnu Dalmaciju i na Zadarski.hr.
– A Boga ti draga. Aj vi nešto kupite pa će meni biti još bolje, poslovno će Gordana.
– Kupit će oni umjesto nas. Mi ćemo slikati, a oni će kupiti – kažemo Gordani dok jedan otac i sin na njenom banku razgledavaju povrće.
– Slikajte ovoga reprezentativca – kaže otac za visokog sina pored njega.
– Košarka?
– Odbojka!
– Prošloga tjedna bili smo na pripremama, a sad smo slobodni tri tjedna. Vratili smo se iz Finske prije dva dana. U osmom mjesecu ćemo na kvalifikacije za Europsko. A trenutno odmaram, u Maslenici imamo vikendicu – kaže nam Gabrijel Cvajnciger (21) mladi rukometni reprezentativac Hrvatske.
– Što spremate za ručak otac i vi?
– Danas će biti sataraš i teleće bržolice. A sutra ćemo ribu.
– Znači ručak za šampiona?
– Ma sve jedem, samo je bitno da sam s mamom i tatom. Bio sam cijelu godinu u Italiji…
– Znate li gdje je potpisao za iduću godinu – otkriva otac transfer.
– Kod europskih prvaka, za Perugiu! Eto, on s esrami reći, a neka se zna – otac će ponosno.
A do tada, gledat ćemo gabrijela opet na Višnjiku, na pripremama reprezentacije.
U Varoši živahno kao i na tržnici. Kafići, restorani, štekati. Đir je od podnevne kave, stolovi su puni. Srećemo kolegicu Petru s HRT-a, vrsnu televizijsku reporterku. Puca ideje za reportaže iz glave, kao iz šale. Malo niže, kod Tri kantuna kod Nene Kožula u Domi uglavnom Zadrani. Tu i tamoi koji furešt namjernik.
Pitamo Nenu za „dijagnozu Poluotoka u sezoni”.
– Umisto odgovora, pročitajte ovu uokvirenu reportažu na zidu koju ste sami pisali i slikali prije sedam godina. Sve je isto, ništa se nije prominilo. Osim eura – mudro će Neno s prepoznatljivim vijetnamskim šeširom na glavi.
Za kraj reportaže „ima li života na Poluotoku osim turizma” nataknut ćemo fotoreporter Zvone i ja i sami dva Nenina klobuka na glave. I obrnuti uloge. Kad je bal nek je maskenbal. Još ćemo se dati slikati se s druge strane šanka, na njegovom mjestu, neka sve bude naopako.
Jer možda na kraju i bude života na Poluotoku. Ali tek – nakon turizma.