Doba “velikodušne” strane pomoći je prošlo. Predanost bogatog svijeta službenoj razvojnoj pomoći (ODA) brzo blijedi. Proračuni za pomoć stagniraju – ili se čak smanjuju – kao posljedica promjene domaćih prioriteta, političke polarizacije i zahtjeva proračunskih jastrebova u SAD-u i Europi. Obećanja o financiranju borbe protiv klimatskih promjena, koja su nekoć bila najavljena kao dokaz globalne solidarnosti, sve se više oslanjaju na postojeće obveze, umjesto da ih podupire novi novac.
Unatoč svim pričama…
Ali, povlačenje pomoći samo je dio priče. Dublji, korozivniji problem je taj što dok bogate zemlje šalju novčiće Globalnom jugu, Globalni jug šalje natrag dolare. Prema novom istraživanju Instituta za istraživanje političke ekonomije Sveučilišta Massachusetts Amherst, zemlje u razvoju u Africi pretrpjele su zapanjujući financijski odljev od 2,7 bilijuna dolara između 1970. i 2022. godine. U međuvremenu, priljevi iz službene razvojne pomoći i izravnih stranih ulaganja iznosili su samo 2,6 bilijuna dolara. Unatoč svim pričama o “mobilizaciji kapitala” za promicanje razvoja, globalni financijski sustav omogućio je neto gubitak za Afriku. Neka od tih curenja poznata su stvar. Bijeg kapitala, utaja poreza i premještanje dobiti multinacionalnih kompanija dobro su poznata pitanja. No, situaciju pogoršavaju šokovi kamatnih stopa, rastući troškovi servisiranja duga i privatni sektor koji sve više nije voljan ulagati u Globalni jug. Dok vlade donatori sklapaju ruke dvojeći mogu li si priuštiti dati više, Globalni jug stalno gubi resurse. Teška istina je da financiranje razvoja nije samo pokretanje više pomoći; radi se o zaustavljanju curenja informacija i davanju zemljama alata za mobilizaciju vlastitog kapitala po pristupačnim uvjetima. To znači preispitivanje arhitekture financiranja razvoja iz temelja. Prvi korak je promjena razgovora. Umjesto da se usredotočujemo na sve manju velikodušnost G7 ili se držimo nade da će se bogate zemlje probuditi po pitanju svojih povijesnih odgovornosti, trebali bismo prepoznati zanemareni potencijal financijskih institucija Globalnog juga. Među njima, nacionalne razvojne banke (NDB) i dalje su žalosno nedovoljno iskorištene, iako je poznato da su domaća javna sredstva najpouzdaniji izvor financiranja razvoja. Domaće financijske obveze obično su stabilnije od pomoći, pouzdanije od slobodnog privatnog kapitala i usklađenije s lokalnim razvojnim prioritetima. Ali, da bi se mobilizirali resursi u velikim razmjerima, zemljama su potrebni snažni, dobro opremljeni javni financijski posrednici.
Nacionalne razvojne banke, kada su pravilno osnažene, jedinstveno su prikladne za tu ulogu. Svojim dubokim razumijevanjem krajolika domaćih rizika mogu protuciklički posuđivati kada se komercijalne banke povuku i privući privatno financiranje apsorbirajući rizik u ranoj fazi. Neke to već čine: Brazilska razvojna banka (BNDES), Razvojna banka Južne Afrike i indonezijski PT Sarana Multi Infrastruktur pokazali su kako nacionalne razvojne banke mogu promicati razvoj infrastrukture, inovacije i otpornost na klimatske promjene.
Dakle, zašto se to ne događa u širim razmjerima? Problem je u mnogim zemljama što se nacionalne razvojne banke suočavaju s visokim troškovima zaduživanja jer su ograničene kreditnim rejtingom svoje države. Primorane na zaduživanje po visokim kamatnim stopama, moraju posuđivati po još višim kamatnim stopama. Osim toga, njihov je pristup međunarodnom financiranju ograničen, njihovi su mandati često uski, a upravljačke strukture zastarjele.
Srećom, multilateralne razvojne banke (MDB) – Svjetska banka, regionalne razvojne banke i institucije poput Nove razvojne banke – mogu pomoći u rješavanju tih problema. Umjesto da pokušavaju posuđivati izravno svakoj zemlji i sektoru, multilateralne razvojne banke trebale bi se usredotočiti na jačanje i kapitalizaciju nacionalnih razvojnih banaka. Pružanjem povlaštenog financiranja, kapitala, kreditnih jamstava i tehničke podrške mogu pomoći nacionalnim bankama da ponude kredite po boljim uvjetima, povećaju poslovanje i preuzmu veći razvojni rizik.
Nedavni rad Centra za globalnu razvojnu politiku Sveučilišta u Bostonu zagovara takvo “mješovito financiranje iz temelja”. Kada multilateralne razvojne banke rano preuzmu rizik – ubrizgavanjem kapitala ili podređenog duga u nacionalne razvojne banke – mogu otključati domaću štednju, privući ulaganja u mirovinske fondove i stvoriti projektne portfelje koji se temelje na nacionalnim razvojnim strategijama, a ne na preferencijama donatora. To nije samo neka tehnokratska izmjena, nego temeljni pomak od tretiranja Globalnog juga kao pasivnog primatelja financija do njegova prepoznavanja kao pilota vlastitog razvoja.
Istina, još uvijek su potrebne dodatne reforme. Nacionalne razvojne banke moraju osigurati veću transparentnost, unaprijediti svoje strategije upravljanja rizicima i učiniti više kako bi uskladile svoje kreditiranje s ekološkim i socijalnim ciljevima. Jednako tako, multilateralne razvojne banke moraju nadići svoje standardizirane modele rizika i ozbiljno se pozabaviti ulaganjem u institucionalne kapacitete, a ne samo u megaprojekte.
Pravedniji pristup
Potencijalno se to jako isplati. Zamislite svijet u kojem multilateralne banke iskorištavaju svoj kapital od bilijuna dolara ne kako bi dale još nekoliko zajmova, nego kako bi katalizirale više od deset bilijuna dolara javnih i privatnih ulaganja iz domaćih izvora diljem Globalnog juga. Financiranje razvoja bilo bi vođeno lokalnim prioritetima, podržano globalnim kapitalom i usmjereno na dugoročne transformacije. Sve je više prepoznata ključna uloga koju nacionalne razvojne banke mogu imati u mobilizaciji domaćih resursa i promicanju uključivog rasta. Sada je zadatak pretvoriti ovu spoznaju u promjenu paradigme. Problem nije više ili manje pomoći. Problem je zamjena postojećeg pristupa pravednijim i učinkovitijim sustavom kojim se okončavaju neto financijski odljevi i osigurava istinska gospodarska suverenost. Sustav koji nam je potreban već postoji u embrionalnom obliku. Sada ga moramo u potpunosti oživjeti.